+381607237853 akademija.purity@gmail.com

VAŽNOST VODE U OČUVANJU DOBROG ZDRAVLJA

 

DIPLOMSKI RAD

Važnost vode u očuvanju dobrog zdravlja

 

 

Sadržaj

 

Uvod. 1

1.ŠTA JE VODA I OSNOVNE STRUKTURNE KARAKTERISTIKE.. 2

1.1. Voda kao resurs. 3

1.2. Osnovne karakteristike vode. 4

1.2.1. Fizičke osobine vode. 5

1.2.2. Hemijske osobine vode. 7

1.2.3. Značaj mjerenja fizičko-hemijskih osobina voda. 8

1.3.Rasprostranjenost prirodnih voda na zemlji 8

2.ULOGA VODE U ORGANIZMU ČOVJEKA.. 9

2.1. Ukupna voda u tijelu. 11

2.2. Značaj higijenski ispravne vode. 14

2.3. Parametri kvaliteta vode važni za ljudsko zdravlje. 16

2.4. Hemijske supstance u vodi od značaja  za ljudsko zdravlje. 17

  1. HIDRATACIJA I DEHIDRATACIJA ORGANIZMA.. 21

3.1. Opasnosti po zdravlje usljed dehidracije organizma. 25

  1. VODA U ĆELIJSKOM I VANĆELIJSKOM PROSTORU.. 29

4.1. Voda u ćelijskom prostoru. 30

4.2. Voda u vanćelijskom prostoru. 30

5.KOŽA, NOKTI I KOSA, VAŽNOST PRISUSTVA VODE U ISTIM… 33

6.VAŽNOST VODE U OČUVANJU DOBROG ZDRAVLJA MOZGA, BUBREGA I JETRE.. 34

7.CELULIT, MASNO TKIVO I VODA.. 35

8.KADA I KOLIKO PITI VODE.. 35

9.KVALITET VODE ZA PIĆE.. 39

9.1. Dostupnost čiste pitke vode u svijetu. 41

9.2. Zdravstveni aspekti kvaliteta flaširanih voda, 44

Zaključak. 48

Literatura. 50

 

Uvod

 

Voda je izvor života na Zemlji. Život je nastao u vodi i postoji zahvaljujući vodi. Hidrosfera je samo jedan dio globalnog ekološkog sistema. Hidrosfera je omogućila nastanak biosfere. Voda zauzima ogroman dio površine planete Zemlje, kada se saberu svi okeani, mora, rijeke i jezera. Međutim, samo je mali dio te ogromne količine dostupan ljudima, u smislu da ga mogu koristiti za piće i druge potrebe. Ukupna količina vode na našoj planeti procjenjuje se na oko 1400 miliona kubnih kilometara, od čega se samo 2.5% odnosi na slatku vodu, pa čak je i od te količine samo 20% pogodno da se uz relativno malu popravku (prečišćavanje i dezinfekciju) iskoristi za ljudske potrebe.

Ljudsko tijelo čini 72 odsto vode, pri čemu ono stalno unosi i izbacuje nove količine. Voda je presudna za metabolizam u organizmu, pošto omogućava varenje i kasnije rastvaranje hrane u ćelijama, ali i čišćenje ćelija od otpada. Smatra se da bi svakog dana u tijelo trebalo unijeti oko osam čaša vode, ali to nije naučno potkrijepljeno pošto mnogi ljudi piju znatno manje vode. Kako bi zadovoljila svoje ogromne potrebe za vodom, ljudska civilizacija vodu crpe ispod zemlje, iz rijeka, ili iz mora, a potom je vodovodima dovodi u gradove, do stanova i česmi.

Nepravilna eksploatacija i zagađivanje, ugrozilo je svjetske zalihe vode. Samo 2.6 milijardi ljudi na Zemlji u ovom momentu raspolaže minimalnim sanitarnim uslovima koji se odnose i na vodosnabdijevanje, dok oko polovina stanovništva pati od bolesti prouzrokovanih neispravnom vodom za piće. Prema podacima UNESCO-a, u narednih 20 godina rezerve pijaće vode će se smanjiti za 30 odsto. Smatra se da čak 40 odsto svetske populacije već sada nema dovoljno vode za svoje dnevne potrebe. Prema podacima organizacije WaterAid svakih 15 sekundi jedno dete umre od oboljenja izazvanog manjkom vode.[1]

Moj diplomski rad će se baviti definisanjem vode i njenih fizičkih i hemijskih osobina. Veliku pažnju ću posvetiti značaju vode kao i njenom zagađenju, kao i mjerama za suzbijenje njenog zagađenja i stvaranju uslova za zaštitu voda za piće u budućnosti.

 

1.ŠTA JE VODA I OSNOVNE STRUKTURNE KARAKTERISTIKE

 

Voda kao najosnovnija životna materija ima nemjerljiv značaj za živi svijet, ekosisteme i planetu Zemlju. Molekuli vode predstavljaju tečnost koja je dragocjena za rastvaranje i transport materija kako kroz ekosistem, tako i kroz organizam. U organizmu voda je idealna sredina za odvijanje procesa neophodnih za normalno funkcionisanje. Pored uloge koju voda ima u održavanju životnih funkcija, za čovjeka ona ima i veliku ulogu kao izvor energije i sirovina, koristi se u higijenske svrhe, u poljoprivredi i saobraćaju, ribolovu i rekreaciji.

U vodi su nastali prvi oblici života pa je ona izvor i preduslov postojanja života. Kao i svega živog, glavni sastojak čovjekovog organizma je voda, pa i njegov opstanak zavisi od vode. Čovjekov organizam voda čini negdje od oko  57 % ukupne tjelesne mase.

Voda se nalazi na površini Zemlje, u obliku mora, jezera, rijeka, potoka, bara, snijega i leda, u litosferi (kao podzemna) i u vazduhu (magla, kiša, padavine).

Kruženje vode u prirodi nazivamo hidrološkim ciklusom. Isparavanjem sa velikih vodenih površina (okeana, mora, jezera, rijeka i sl.), zemlje i biljaka voda odlazi u gornje slojeve atmosfere gdje se kondenzuje u vidu oblaka, da bi se kao atmosferske padavine (kiša, snijeg) ponovo vratila na zemlju. Kao dobar rastvarač voda na svom putu kroz atmosferu rastvara gasove prisutne u vazduhu kao što su kiseonik i ugljen-dioksid, ali i neke vrlo štetne gasove kao što su sumporni i azotni oksidi, razne nečistoće kao što su čestice čađi, prašine, bakterije i sl. Proticanjem kroz slojeve zemlje do vodonepropusnog sloja, ona rastvara različite soli kao što su soli natrijuma, kalcijuma, magnezijuma, gvožđa mangana I dr., a i neke organske materije. Posljedica toga je da se u prirodi voda nikad ne nalazi bez primjesa – „čista”.

“Svakih osam sekundi, negdje u svijetu, jedno dijete umire od bolesti nastale zbog uskraćenosti vode i zdravstvenih usluga.” (Svjetska zdravstvena organizacija, WHO, 2000). WHO ocjenjuje da su problemi s vodom, pročišćavanjem i higijenom odgovorni za 9,1 posto bolesti koje se svake godine bilježe u svijetu. Djeca su daleko najčešće žrtve nečiste vode koja je uzročnik 22 posto bolesti u djece do 14 godina. Isto tako, voda uzrokuje gotovo 10 posto bolesti u razvijenim zemljama, i u zemljama u razvoju. U 35 najteže pogođenih zemalja, više od 15 posto bolesti mogle bi se trajno spriječiti poboljšanjem kvalitete vode, pročišćavanja i higijene. 3,5 miliona ljudi godišnje umre od bolesti uzrokovanih patogenim mikroorganizmima iz vode, a 43% smrtnih slučajeva je usljed dijareje. 90% svih smrtnih slučajeva uzrokovane dijarejom su djeca ispod 5 godina starosti.

 

1.1. Voda kao resurs

 

Voda je prirodno dobro čije su rezerve ograničeno i sa njim se ne može potpuno slobodno raspolagati. Vodni resursi obuhvataju: površinske vode (rijeke, kanali, jezera, akumulacije), podzemne vode, padavine.

U poslednje vrijeme prikupljanje vode porijeklom od padavina ponovo dobija na značaju u svijetu. Kao način za snabdijevanje vodom prikupljanje kišnice se primjenjivalo još prije 8.000 godina u Južnoj Aziji, a potom i u staroj Palestini, staroj Grčkoj i Rimu. Danas se sakupljanje kišnice najviše koristi u Indiji. Prednost ove tehnike leži u činjenici da su troškovi izgradnje bazena, tankova za skladištenje, uređaja za sakupljanje relative niski.

Površinske i podzemne vode su uobičajeni resursi koji su čovjeku dostupni i koje svakodnevno koristi. Podzemne vode su, globalno posmatrano, kao resursi zastupljene sa oko 20 %. Ovaj iznos je u stalnom porastu, posebno u sušnim regionima. U nekim oblastima prekomjerno crpljenje podzemnih voda dovodi do drastičnog smanjenja njihove količine što dovodi u pitanje opstanak potrošačkih grana povezanih sa njima.

Ispitivanjem i praćenjem kvaliteta kako površinskih, tako i podzemnih voda bavi se Republički Hidrometeorološki Zavod. Praćenje stanja voda vrši se putem mreže hidroloških stanica za kvalitet, a obuhvata uzorkovanje i analizu fizičko-hemijskih, biološko-bakterioloških i radioloških pokazatelja kvaliteta, kao i detekciju opasnih i štetnih materija. Na osnovu rezultata mjerenja ovih pokazatelja, u toku kalendarske godine se vrši ocjena stanja voda i njihova klasifikacija. Na osnovu toga da li su i koliko dobre za korišćenje, vode se dijele u četiri klase[2]:

  • I klasa: vode koje se u prirodnom stanju, uz eventualnu dezinfekciju, mogu upotrebljavati za piće i u prehrambenoj industriji, a površinske vode i za gajenje plemenitih vrsta riba (salmonide).
  •  II klasa: vode koje se u prirodnom stanju mogu upotrebljavati za kupanje i za rekreaciju građana, za sportove na vodi, za gajenje drugih vrsta riba (ciprinide), ili vode koje se uz uobičajene metode obrade (koagulacija, filtracija, dezinfekcija i sl.) mogu upotrebljavati za piće i u prehrambenoj industriji.
  • III klasa: vode koje se mogu upotrebljavati za navodnjavanje, a posle uobičajenih metoda obrade i u industriji osim prehrambene.
  • IV klasa: vode koje se mogu upotrebljavati za druge namjene samo posle odgovarajuće obrade.
  • VK stanje – van klasno stanje.

 

1.2. Osnovne karakteristike vode

 

Voda je jedna od najrasprostranjenijih supstanci u prirodi, čije su fizičke i hemijske osobine jedinstvene, pa je upravo zbog tih osobina voda toliko važna za život na Zemlji. Čista voda je tečnost  bez boje mirisa i ukusa, te se nalazi se u sva tri agregatna stanja: čvrstom, tečnom i gasovitom. Kvalitetna voda sastoji se od uravnoteženog sastava minerala i elemenata u tragovima. Slatka je voda prirodno i privredno dobro, životni prostor za biljke i životinje, životna namirnica, sirovina, transportni medij, izvor ili prenosilac energije, sredstvo koje grije, hladi, pere, čisti, otapa i razređuje, prijemnik i otpremnik nečistoće, sredstvo za poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, medij za rekreaciju, ili kratko rečeno »multifunkcionalni resurs« i kao takav jedna od najvažnijih dijelova cjelokupnog života na zemlji.[3]

Pokazatelji kvaliteta vode mogu biti fizički, hemijski i biološki. Fizički pokazatelji kvaliteta vode su boja, ukus, miris i temperatura. Od bitnih hemijskih pokazatelja su vrijednost vodikovih iona, alkalitet, otopljeni gasovi, metali, tvrdoća. Te biološki pokazatelji kvaliteta vode su stepen biološke proizvodnje, mikrobiološki pokazatelji, stepen otrovnosti, indeks razlike.

Konzumiranjem vode u organizme dospijevaju i supstance koje voda, prolaženjem kroz prirodu – u geohidrološkom kruženju na Zemlji, rastvara i nosi sa sobom. Posebno je to značajno za supstance označene kao minerali. Njihova važnost je u tome što ih ljudski organizam ne može proizvoditi, nego ih nadoknađuje hranom i pitkom vodom.  Zbog toga je te elemente potrebno nadoknaditi svakodnevnim konzumiranjem vode, ali kvalitetne.

Voda za piće po svojim karakteristikama ne smije biti štetna po zdravlje čovjeka. Ona mora da posjeduje dobre organoleptičke osobine (temperatura, boja, miris, mutnoća i okus) i da je pogodna za pripremu hrane i druge životne i privredne aktivnosti gdje se traži visok kvalitet vode.[4]

Osnovna podjela vode izvršena je prema njenom porijeklu:[5]podzemne i površinske vode.

Podzemne vode se dalje dijele na:2 mineralnu, izvorsku i  stolnu.

Mineralna voda nastaje u stalnom ciklusu kruženja vode na zemlji. Ona koju pijemo zapravo je oborinska voda koja je prije stotinu hiljada godina prodrla stotinama metara u zemlju.

Prilikom prolaska kroz slojeve zemlje dolazila je u kontakt sa polupropusnim dolomitskim rascjepima iznad vulkanskih formacija, pročišćavala se i istovremeno obogaćivala mineralima, elementima u tragovima i ugljičnim dioksidom iz dolomita karbonalnog porijekla.2

Izvorska voda se pojavljuje iz podzemnih ležišta vode koji su zaštićeni od uticaja s površine zemlje i zagađenja. U sebi sadrži manju količinu minerala nego mineralna voda. Ni izvorska kao i prirodna mineralna voda ne smije se dezinficirati niti joj se smije mijenjati hemijski sastav.

Sastav izvorske vode, temperatura i ostale karakteristike moraju biti stalne u okviru prirodnih promjena.2

Stolna voda je mehanički i hemijski pročišćena voda. Dobija se iz podzemnih i površinskih akumulacija pitke vode te na izvoru ne mora biti čista.

Njena osnovna karakteristika je da je uvijek tretirana, poput taloženja, flokulacije i UV sterilizacije. Postupcima obrade i dodavanjem dozvoljenih hemijskih materija dovodi se u takvo stanje koje je za ljudski organizam dozvoljeno i koje mu ne šteti.

 

1.2.1. Fizičke osobine vode

 

Fizičke osobine vode su karakteristike koje se mogu registrovati čulima (boja, miris) ili izmjeriti bez promjena njenih osobina. Čista voda nema boju, ukus ni miris. Gustina vode je 1 kg/l i ova vrijednost se uzima kao standard za određivanje gustine drugih supstanci. Pri normalnom pritisku voda mrzne, odnosno prelazi u led, na temperaturi od 0°C, a ključa, tj. prelazi u vodenu paru na 100°C. Ukoliko se pritisak mijenja, mijenja se i temperatura prelaska vode u drugo agregatno stanje. Tako na primjer, voda na vrhu Mont Everesta ključa na samo 68°C.

Voda ima visok specifični indeks toplote. Ova njena osobina utiče i na regulaciju promjena temperature vazduha. Zbog toga su temperaturne promjene pri prelasku jednog godišnjeg doba u drugo postepene, naročito u blizini velikih vodenih površina, odnosno okeana. Voda ima veoma visok površinski napon. Površinski napon je odgovoran za kapilarna svojstva koja omogućavaju da se voda (i u njoj rastvorene supstance) kreću kroz korijenje biljaka i kroz krvne sudove u tijelima životinja.

U prirodnim vodama, rijekama, jezerima, morima, okeanima značajne fizičke karakteristike vode obuhvataju: boju, miris, providnost, mutnoću, gustinu vode, temperaturu, svjetlosni režim i pokrete.

Čista voda je bezbojna. Međutim, prisustvo različitih supstanci u vodi može dovesti do obojenja. Na primjer, gvožđe vodi daje žutu ili crvenkastu boju, organske materije u fazi truljenja boje vodu u žuto ili braonkasto.

Miris je estetska karakteristika koja zavisi od ljudskog čula. Supstance koje proizvode mirise učestvuju i u formiranju ukusa vode. Ipak, mnoge supstance daju ukus, ali ne i miris. Neorganske supstance češće izazivaju pojavu ukusa vode, bez pojave mirisa. Sa druge strane, organske supstance mogu da proizvedu i miris i ukus. Miris vode može da ukaže na njeno potencijalno zagađenje. Produkti nekih algi i bakterija u vodi mogu dovesti do razvoja različitih mirisa: mirisa zemlje, buđi, voća i povrća, trave, ribe itd. Biološka razgradnja često je praćena nastankom gasova i jednostavnijih organskih supstanci, uzročnika mirisa.

Na providnost vode utiče niz faktora: ugao sunčevih zraka, vremenske prilike, količina materija prisutnih u vodi, organska produkcija. Na osnovu providnosti vode se mogu podijeliti na: bistre, skoro bistre, slabo zamućene, zamućene, veoma mutne, neprovidne.

Sadržaj vode pored rastvorenih materija čine i nerastvorene čestice različite veličine. Mutnoća vode je posljedica prisustva nerastvorenih čestica u obliku algi i bakterija, zatim uginule organske materije i neorganskih, mineralnih materija.

Gustina vode zavisi od: temperature, rastvorenih soli. Što je količina rastvorenih soli veća, veća je i gustina vode. Povećanje temperature dovodi do smanjenja gustine. U intervalu temperature od 0°C do 4°C gustina vode raste i na 4°C dostiže svoj maksimum, da bi daljim povećanjem temperature gustina počela da opada. Ovakva nepravilnost zavisnosti gustine od temperature se tumači fizičkom strukturom vode. Led zbog svoje strukture kristalne rešetke ima manju gustinu od vode u tečnom stanju te na njoj pluta. Primjer za to su lednici na Sjevernom i Južnom polu.

Temperatura se mjeri termometrom i izražava u stepenima Celzijusa (°C). U slučaju površinskih voda zavisi od nekoliko stvari (faktora): Geografske širine, boje i prozirnosti vode, uslova osvjetljenja vode, dubine i zapremine vode, pritoka, sezone.

Kao i na kopnu, i u vodi je sunčeva energija jedan od ključnih preduslova za opstanak života. Fotosintetski aparat vodenih biljaka prilagođen je uslovima izmjenjenog kvaliteta i smanjenog intenziteta svjetlosti. Pored uticaja na intenzitet fotosinteze, svjetlost uslovljava i obojenost i razmnožavanje nekih organizama.

 

1.2.2.Hemijske osobine vode

Voda ima vrlo jednostavnu hemijsku strukturu – jedan molekul vode sastoji se od dva atoma vodonika i jednog atoma kiseonika (Sl.3.) Hemijska formula molekula vode- H2O. Međutim, povezanost između tri atoma nije simetrična i upravo to je ono što molekul vode čini posebnim. Dva atoma vodonika su raspoređena tako da međusobno zaklapaju ugao od približno 105°. Ovakva asimetrija molekula posljedica je nejednakog rasporeda naelektrisanja – krajevi sa vodonikom imaju nešto slabije pozitivno naelektrisanje, a dio sa atomom kiseonika slabije negativno naelektrisanje. To znači da je molekul vode polaran. Ova osobina molekula vode određuje ostala svojstva, a između ostalog uslovljava i to da se voda ponaša kao odličan rastvarač kako je već napomenuto i može da rastvori veliki broj supstanci.

Sposobnost vode da provodi električnu struju predstavlja provodljivost. Ona zavisi od prisutnih jona, njihove koncentracije, pokretljivosti i valentnosti, kao i temperature sistema i daje informaciju o stepenu mineralizacije vode.

Voda je odličan rastvarač i u njoj se nalaze rastvorene neorganske i organske materije različitog sastava. U njoj se mogu naći gotovo svi elementi periodnog sistema.

Od gasova rastvorenih u vodi najznačajniji su: kiseonik i ugljen-dioksid. Kiseonik ima vitalni značaj za žive organizme. Kiseonik se koristi u procesu disanja koje za cilj ima dobijanje energije. Nedostatak kiseonika može na vodene organizme djelovati višestruko: smanjuje se njihova pokretljivost, otpornost, smanjuje se mogućnost iskorištavanja hrane, stvaraju se uslovi za nakupljanje organskih materija i razvoj mikroorganizama.

1.2.3.Značaj mjerenja fizičko-hemijskih osobina voda

 

Mjerenjem fizičko-hemijskih osobina vode dobijaju se osnovne informacije o njenom kvalitetu. To se najčešće radi na taj način što se sakupljaju uzorci vode i analiziraju u laboratoriji. Na ovaj način se dobija pouzdana informacija o kvalitetu vode u datom vremenu i prostoru[6].

Osim trenutnog stanja vode, važno je i praćenje promjena njenih osobina tzv. monitoring[7]. Rezultati monitoringa predstavljaju osnove za održavanje kvaliteta voda i planiranja strategije za njihovo korišćenje. Da bi se monitoring uspješno sproveo, potrebno je izvršiti pažljivo planiranje. Osnovno planiranje monitoringa treba da obuhvati sledeće: određivanje mjesta gdje će se prikupljati uzorci, određivanje parametara koji će se analizirati i koliko često će se uzorci prikupljati.

 

1.3.Rasprostranjenost prirodnih voda na zemlji

Voda je u prirodi najrasprostranjenija materija, a time i životna sredina. Zauzima 71 % površine Zemlje, a njena zapremina iznosi 1.384 milijardi km3. Dominantan dio cjelokupne vode na planeti se nalazi u okeanima (97,3 %), a neznatan dio (2,4%) predstavlja slatku vodu. Veći dio slatke vode je zarobljen u obliku leda, dio se nalazi ispod Zemljine površine u podzemnim vodama, a najmanji dio su površinske kopnene vode. Na osnovu toga se može zaključiti da nije sva voda prisutna na planeti pogodna kao resurs, odnosno da je svega mali procenat voda dostupan i

pogodan za korišćenje.

 

2.ULOGA VODE U ORGANIZMU ČOVJEKA

 

Još u osnovnoj školi naučili smo da voda čini približno 70 % našeg tijela. Ta voda se mora obnoviti svakih pet do deset dana. Za sve životne funkcije tijela potrebna je voda. Voda izgrađuje, reguliše, prenosi, čisti i pomaže hraniti svaki pojedini dio tijela. Kvalitet vode koju pijemo može radikalno uticati na naše zdravlje. Čak 85 % svih bolesti u svijetu prenosi se nečistom vodom, a čak 85 % svih bolesti može se uspješno liječiti čistom, pitkom, vodom. Zato je od životne važnosti piti samo najčišću vodu. Ako ne pijemo dovoljno vode, tijelo je crpi iz kože koja brže stari. Zato treba piti do dva litra vode dnevno. Čovjek bez vode može izdržati do sedam dana, a za poređenje, bez hrane možemo živjeti oko mjesec dana.

Za razumjevanje značaja vode za zdravlje potrebno je upoznati hemijski sastav ljudskog tijela. Ljudsko tijelo izgrađeno je od približno 60 do 100 x 1012 stanica, od čega su 25 % eritrociti. Stanice se međusobno udružuju u tkiva, organe i organske sisteme koji čine cjelinu i međusobno neprekidno sarađuju. Ravnotežno stanje ljudskog organizma podrazumijeva neprekidno održavanje stalnih, optimalnih uslova u tijelu i zove se homeostaza. Svaka stanica ljudskog tijela neprekidno svojim radom učestvuje u održavanju homeostaze, a bilo kakvi poremećaji u održavanju homeostaze (nezdrava voda, nezdrava hrana, štetna geopatogena i tehnička zračenja, zagađen zrak, stres, …) dovode do bolesti ili smrti.

Ljudsko tijelo sastavljeno je od približno 70 hemijskih elemenata koji su podijeljeni na:

  1. biogeni (makro i mikro) elementi: C, H, O, N, S, P, Cl, Ca, K, Mg, Na, Fe;
  2. elementi u tragovima.

Svi hemijski elementi u tijelu nisu u svojem elementarnom stanju već najčešće izgrađuju hemijske spojeve, od kojih su: približno 20 % proteini, približno 1 % ugljikohidrati, približno 16 % masti, približno 6 % minerali i približno 57 % voda-Ukupno = 100 %.

Zdravo ljudsko tijelo može, u uslovima zaštićenosti od štetnih geopatogenih i tehničkih zračenja, uz zdravu prehranu, zdravu pitku vodu, minerale, vitamine i čisti zrak, samo proizvoditi mnoge hemijske spojeve, hormone, enzime … potrebne za zdrav život. Minerali su nužni za zdrav organizam. Mineralni sastojci i elementi u tragovima bitni su sastojci kvalitetne vode, a time i bitni za život i neophodni za ljudski organizam jer ih on sam ne proizvodi. Organizam obavljanjem osnovnih vitalnih funkcija, disanjem i znojenjem, oslobađa minerale i elemente u tragovima. Zato je potrebno da te elemente nadomjesti svakodnevnom konzumacijom dovoljne količine kvalitetne vode, ali i pravilnom i kvalitetnom prehranom. Minerali i elementi u tragovima imaju višestruki uticaj na organizam, a prvenstveno: učvršćuju kosti i zube, održavaju ravnotežu vode u organizmu, neophodni su za rad živčanog sistema regulišu rad mišića, obnavljaju krv.

Voda je osnovni sastojak svih tjelesnih tečnosti, uključujući krv, limfu, slinu, izlučevine iz žlijezda i tečnost leđne moždine. Voda čini približno 92% krvi i cerebrospinalne tečnosti, približno 98% crijevnih i želudčanih sokova, sokova žlijezde gušterače, približno 95 % sline, u mozgu je sadržano približno 85 % vode, u mišićima približno 75 %, u koži približno 70 %, u kostima približno 28 %, u plućima približno 80 %, u jetri približno 85 %, a u bubrezima približno 84 %. Voda igra važnu ulogu u svim procesima našeg organizma: podmazuje organe i tkiva, reguliše temperaturu, ispira otpadne materije i toksine, vlaži kožu, hrani zglobove, kosti i mišiće, prenosi nutrijente do vitalnih organa.

Dovoljna količina vode u organizmu smanjuje zadržavanje u tijelu otpadnih materija i toksina, poboljšava funkcije žlijezda i hormona, oslobađa jetru od viška masnoća i smanjuje glad. Čovjek može bez hrane živjeti mjesec dana, ali bez vode samo otprilike sedam dana.

Volumenski udio vode u tijelu čovjeka zavisi od starosne dobi: zametak u utrobi majke ima približno 90 % vode, novorođenče približno 75 % do 80 % vode, mlada odrasla osoba približno 60 %, a starija osoba približno 50 %.

Pojačana potreba ljudskog organizma za vodom izražena je u pojedinim, specifičnim periodima života:

  • Prenatalni razvoj – pojačana potreba za mineralima zbog razvoja zubi i kostiju.
  • Djeca – zbog izražene tjelesne aktivnosti te ubrzanog metabolizma i krvotoka.
  • Adolescenti – povećana potreba za tečnosti zbog pojačanog znojenja te rada živčanog sistema i moždanih stanica.
  • Trudnice/dojilje – povećana, gotovo dvostruka potreba za svim elementima.
  • Zrela dob/menopauza – povećana potreba za mineralima i elementima u tragovima zbog oscilacija u pritisku, za bolji rad živčanog sistema, za sprečavanje osteoporoze.
  • Starost – radi bolje moždane aktivnosti, pamćenja te boljeg metabolizma i protiv osteoporoze.

 

2.1.Ukupna voda u tijelu

 

Ukupna količina vode u čovjeku prosječne težine (70 kg) iznosi oko 40 litara (Slika 4.), što je oko 57 % ukupne tjelesne mase.

Dnevno unošenje vode – najviše se vode u toku dana prima oralno. Oko dvije trećine te vode uzima se u obliku čiste vode ili nekog drugog pića, a ostatak se uzima hranom. Manje se količina vode stvara u tijelu  i oksidacijom vodonika iz hrane; ta količina iznosi između 150 i 250 ml. dnevno, što zavisi od intenziteta metabolizma. Normalno organizam dnevno prima oko 2 300 ml vode, uključujući i vodu koja se stvara i tijelu.

Dnevno gubljenje vode  – Tabela 1. prikazuje puteve kojima voda napušta tijelo u različitim uslovima. Normalno se pri temperaturi zraka od 20 ˚C od primljenih 2 300 ml vode približno i 1 400 ml gubi urinom, 100 ml znojem i 100 ml fecesom. Preostalih 700 ml gubi se isparavanjem putem organa za disanje i difuzijom kroz kožu.

Normalna temperatura Toplo

vrijeme

Dugotrajan težak mišićni rad
Neosjetno gubljenje:      
-koža 350 350 350
-disajni organi 350 250 650
-urin 1 400 1 200 500
-znoj 100 1 400 5 000
-feces 100 100 100
UKUPNO 2 300 3 300 6 600

 

Tab.1. Dnevno gubljenje vode (ml)[9]

 

Gubljenje vode za vrijeme visokih temperatura i u toku mišićnog rada  –  Kada je toplo, gubljenje vode može se povećati i na 1,5-2,0 litre na sat, što očito može uzrokovati brzo smanjenje volumena tjelesnih tečnosti.

Mišićni rad povećava gubljenje vode na dva načina. Prvo, pojačava disanje, pa pa se srazmjerno pojačanoj ventilaciji povećava i isparavanje vode disajnim sistemom. Drugo, što je mnogo važnije, mišićnim se radom povećava tjelesna toplota, a posljedica je toga pojačano znojenje kako bi se smanjila tjelesna temperatura.

Ljudsko tijelo je sastavljeno iz 75% vode i 24 elementa (Sl.5.). Glavnu masu čine četiri elementa, a najvažniji su vodonik i kiseonik koji ulaze i u sastav vode. Voda je najzastupljeniji sastojak našeg tijela. Sve tjelesne ćelije su natopljene vodom, i ona sačinjava 70-75% ukupne težine tijela.

Najvažnije funkcije koje tečnost obavlja u organizmu su: prenos kiseonika,  prenos hranjivih sastojaka kroz cijeli organizam, održavanje temperature organizma, uklanjanje štetnih proizvoda nastalih procesom metabolizma, proces digestije i apsorpcije, metabolički biohemijski procesi.

U ljudski organizam se prosječno dnevno unosi oko 2,5 litara vode. Od toga 1,5 litar se popije u obliku tečnosti (vode, sokova, pića, mlijeka), a oko 1 litar se unese u vidu hrane (voća, povrća, mesa, mlijeka, i dr.). Međutim 2,5 litara tečnosti je dovoljno u predjelima sa blagom klimom i za organizam koji se ne napreže (umjerene aktivnosti).

Potrošnja raste sa porastom spoljašnje temperature, pa je utvrđeno da pri temperaturi od 43°C u hladu čovjek može bez vode da izdrži samo dva dana (primjer afričkih zemalja). Pri ovoj temperaturi nije dovoljno ni 4,5 litara dnevno (smrt bi nastupila posle 6-7 dana). U pustinjskim oblastima gdje je temperatura 49°C u hladu čovjek bi jedva izdržao 10-12 sati, a ozbiljan poremećaj zdravlja uslijedio bi posle 8 sati. U tih 10 sati, svakog sata se gubi po 1 litar tečnosti, znači 10 kg tjelesne težine. To znači da je potrebno najmanje 10 litara tečnosti za održavanje golog života u pustinjskim oblastima. Na primjer: U Sudanu se kišnica čuva u šupljim stablima nekog drveća, a ova voda se koristi kada se ostali izvori vode potroše. Takođe, potrebe za pijaćom vodom u toku dana zavise i od uzrasta, tjelesne mase, fizičke aktivnosti kod zdravih, a kod oboljelih još i od gubitka vode nastalog usljed bolesti (povraćanje, dijareja, groznica, bubrežna i hormonska oboljenja i drugo).

Prosječan gubitak tečnosti iz organizma dnevno iznosi oko 3 litre, što bi značilo da se ista količina dnevno mora nadoknaditi, bilo unosom vode ili namirnica koje je sadrže, jer njen mali nedostatak u organizmu može imati ozbiljne posljedice: gubitak više od 10% vode može dovesti do bolesnog stanja, a više od 20% može izazvati tragične posljedice. Bez hrane se može preživjeti i nekoliko nedelja, ali bez vode tek nekoliko dana. Preporučljivo je da se voda ravnomjerno pije tokom cijelog dana. Ne treba čekati da se ožedni da bi se voda pila, jer time se izaziva njen nedostatak. Tečnost nije isto što i voda, tako da bi se voda trebala unositi u njenom prirodnom obliku, a ne kao razni sokovi i pića. Neka istraživanja su pokazala da preko 70% odraslog stanovništva prosječno popije manje od 1.5 litre vode dnevno, a četvrtina čak manje od litre.

Voda je uključena u sve tjelesne procese. Krv se sastoji od 90% vode, a znamo da je krv odgovorna za transport hranljivih materija do svih tjelesnih tkiva, kao i za transport toksičnih materija iz tkiva.

Voda kontroliše procese termoregulacije. Bez dovoljno vode ne može da radi „rashladni sistem“ vašeg organizma. Veliki značaj ima i u radu sistema za varenje i u „podmazivanju“ zglobova. Voda je odgovorna za procese proizvodnje energije. Ako bubrezi nemaju dovoljnu količinu vode, jetra je primorana da vrši detoksifikaciju štetnih materija, što za posljedicu ima da jetra ne može vršiti njene osnovne funkcije. Kada dođe do dehidracije, tijelo se brani usporavanjem eliminacije vode tj. čuva je.

Voda je neophodna za sve funkcije u organizmu: pravilan krvotok, rad mozga, razmjenu materija u organizmu (metabolizam), regulaciju tjelesne temperature, funkciju bubrega i urinarnog trakta, rad digestivnog trakta (želudac, crijeva i pravilno varenje), rad mišića i nervnog sistema, za transport hranljivih materija do svake ćelije, pravilnu funkciju zglobova i koštanog sistema, eliminaciju toksina iz organizma.

Takođe je neophodno pomenuti i njen značaj u razvoju novorođenčadi i djece. U tijelu novorođenčeta prisutno je 80% vode. U prvoj godini života ono utrostruči svoju tjelesnu težinu. Majke brižno prave odabir hrane za svoju djecu, ali treba isto tako da vode i dovoljno računa o čistoj vodi koju djeca unesu u organizam. Ljudskom organizmu su neophodni organski minerali koje on dobija iz namirnica biljnog i životinjskog porijekla.

Osim za piće, voda je ljudima neophodna i za pripremanje hrane, održavanje higijene, kao i za mnogobrojne procese u industriji i poljoprivredi. U svjetskoj potrošnji vode, poljoprivreda ima udio od 90%, a industrija i domaćinstva po 5%.[10]

 

2.2.Značaj higijenski ispravne vode

 

Kao što je rečeno, voda je dragocjen izvor zdravlja i neophodan uslov čovjekovog opstanka. Međutim, može prouzrokovati i niz zdravstvenih problema, ukoliko sadrži štetne materije biološkog, hemijskog ili radiološkig porijekla. Zato se voda iz prirodnih izvora prečišćava i dezinfikuje prije puštanja u vodovodni sistem. Voda iz javnih vodovoda, kao i mineralne i druge flaširane vode na tržištu podliježu stalnim provjerama, a njihovu ispravnost, odnosno zdravstvenu bezbjednost, regulišu pravilnici. Obavezna je provjera koncentracije hlora u pijaćoj vodi, čije je prisustvo neophodno, ali do određene granice, kako ne bi nepovoljno uticao na zdravlje ljudi[11].

U zavisnosti od vrste vodozahvata (rijeka, bunar, more i dr.), dubine i geoloških svojstava slojeva kroz koje prolazi, sastav pijaće vode može da varira u okviru dozvoljenih granica. Bez obzira na to koliko je voda higijenski ispravna, organizam ipak može da „primjeti“ promjenu u sastavu i na nju burno reaguje (prilikom promjene sredine, često nam se dešava da pijaća voda ima „drugačiji ukus“, od onog na koji smo navikli). Kako bi se u tim situacijama izbjegli zdravstveni problemi, najbezbjednije je piti flaširanu vodu.

Vode sa visokim sadržajem minerala (naročito natrijuma) pogoduju sportistima i rekreativcima u toku i nakon fizičke aktivnosti, ali se ne preporučuju za zadovoljavanje svakodnevnih potreba ostalog stanovništva, naročito osoba koje boluju od povišenog krvnog pritiska, jer visok sadržaj natrijuma može nepovoljno da utiče na održanje krvnog pritiska i druge funkcije organizma. Djeci se naročito ne preporučuje unos visokomineralnih voda, posebno ako su još i gazirane, već se umjesto toga preporučuje prirodna negazirana voda, sa povoljnim sadržajem i međusobnim odnosom mineralnih materija.

„Tvrda“ voda je takođe štetna za organizam. Oštećuje koštani sistem, pogotovo zglobove i kičmu, što prouzrokuje smanjenu pokretljivost. Takođe loše utiče na nervni sistem, pogotovo na ćelije mozga (neurone), oštećuje ih, a one se ne regenerišu. Kancerogene supstance, stroncijum, radijum, prisutni u vodi, dovode do malignih oboljenja.

Statistike pokazuju da se karcinomi debelog crijeva pojavljuju kod ljudi srednjih godina, najčešće zbog dugotrajne upotrebe „tvrde vode“. Radioaktivne supstance se ne mogu eliminisati iz organizma, već se kumuliraju (skupljaju) u njemu.

Prisustvo hlora u vodi dovodi do oštećenja nervnog sistema, posebno mozga i organa za varenje (želudac, crijeva), kao i do ubrzanog starenja kože. U vodi se nalaze i razni mikroorganizmi, koji se teško liječe (amebe, salmonela, virusi i dr.).

Ultraprečišćene i demineralizovane vode sadrže jako malu količinu minerala, naročito ako se voda dobija posle agresivnih tretmana u komercijalnim kućnim filterima, koji skoro u potpunosti eliminišu soli iz vode. Produkt ovakvog tretmana je destilovana voda, koja nije u potpunosti sposobna da zamijeni pijaću vodu, jer može vremenom da dovede do razrijeđenja elektrolita u organizmu, koji se normalno unose pijaćom vodom. Ovome su naročito podložna mala djeca i ove vode ne treba koristiti za pripremu hrane za bebe.

 

2.3.Parametri kvaliteta vode važni za ljudsko zdravlje

Temperatura

Temperatura je važan parametar prirodnih voda. Mijenja se sa nadmorskom visinom, dubinom vode, godišnjom dobi, cirkulacijom zraka, osunčanosti i sl. Ona utiče na fizičke, hemijske i biološke procese i samim tim na koncentraciju mnogih varijabli. Sa povećanjem temperature povećavaju se brzine hemijskih reakcija uz povećanje isparavanja i topivosti raznih supstanci. Smanjuje se topivost gasova (O2, CO2,N2 itd).

Hladna voda je prijatnija za piće, otežava prečišćavanje i dezinfekciju. Topla voda podstiče razvoj mikroorganizama, pojačava miris, okus i olakšava prečišćavanje. Porastom temperature povećava se brzina hemijskih reakcija, opada rastvorljivost važnijih gasova, gustoća i viskoznost.[12]

Električna provodljivost

Električna provodljivost jeste sposobnost provođenja električne struje koja se zasniva na električnoj disocijaciji prisutnih elektrolita. U tehnologji vode ta se činjenica primjenjuje kod ustanovljavanja i najmanjih količina otopljenih soli. Provodljivost elektrolita mjerimo otporom koji voda pruža prolazu elektriciteta. Ukoliko je taj otpor veći, to ukazuje na prisustvo male električne provodljivosti. Električna provodljivost zavisi od koncentracije iona tj.od koncentracije otopljenih elektrolita, od njihovog stepena disocijacije, kao i od valentnosti disociranih molekula. Eletrična provodljivost se izražava u Simensima (S). Manja jedinica koja se upotrebljava u tehnologiji vode je mikrosimens µS. Našim pravilnikom električna provodljivost vode za piće je u granicama između 400 – 600µS.

Tvrdoća vode

Tvrdoća je uslovljena postojanjem uglavnom rastvorenih soli kalcijuma i magnezijuma, ali i željeza, mangana i aluminija. Ukupan sadržaj ovih soli predstavlja ukupnu tvrdoću. Ukupna tvrdoća se može podijeliti na: karbonatnu (hidrokarbonati Ca, Mg, Fe itd) i nekarbonatnu (Ca i Mg soli jakih kiselina, prije svega sulfatane). Tokom zagrijavanja vode (obrada vode) hidrokarbonati se trasformišu u karbonate i talože. Zato se ova tvrdoća označava kao privremena. Tvrdoća se izražava količinom kalcijum – oksida koja je ekvivalentna svim kalcijumovim i magnezijumovim solima.

pH, alkalitet, aciditet

Po definiciji pH je – log [H+]. pH je važna varijabla u procjeni kvaliteta vode, jer utiče na hemijske i biološke procese, te sve procese koji su vezani za vodosnabdjevanje i tretman vode.  Pri datoj temperaturi pH pokazuje intenzitet kiselosti ili baznosti rastvorenih hemijskih supstanci. Ona je kontrolisana procesima rastvaranja i taloženja u vodi; te biohemijskim procesima metabolizma organizama u vodi. U čistim nezagađenim vodama osnovni regulator pH vode je ravnoteža između CO2(aq)=HCO3(aq) = CO32-(aq) pH prirodnih voda je između 6,0 – 8,5 pH jedinica.

Aciditet i alkalitet su mjere kapaciteta vode da neutrališe kiseline odnosno alkalije. To je mjera puferskog kapaciteta vode. Ovu sposobnost određuje prisustvo slabih kiselina i baza (karbonata, huminske i fulvo kiseline) te soli metala sa jakim kiselinama koje hidroliziraju soli željeza ili aluminija.

2.4.Hemijske supstance u vodi od značaja  za ljudsko zdravlje

Natrijum

Uloga natrijuma u ljudskom oraganizmu je održavanje osmotskog pritiska i acidobazne ravnoteže. Prema Direktivi EU, Anex III člana 9, mineralna voda sa sadržajem natrijuma većim od 200mg/l se klasificira kao natrijumova. Kod zdravih odraslih osoba, višak natrijuma se izlučuje,ali kod osjetljivih, kao i onih sa povišenim pritiskom i srčanim tegobama i kod starijih osoba, visoke koncentracije natrijuma mogu izazvati probleme. Oni koji su identifikovani kao rizični, moraju izbjegavati vodu sa puno natrijuma. Za svakodnevnu upotrebu treba uzimati mineralne vode sa manje od 150 mg/l, radije ispod 50 mg/l. Sve prirodne vode sadrže Na+ jer su soli natrija veoma topive, a natrij je jedan od najraširenijih elemenata u zemljinoj kori. Dok površinske vode obično sadrže manje od 50mgNa/l (sem morske) u podzemnim vodama koncentracije često prelaze 50mg/l.[13]

Kalcijum

Kalcijum je dominantan mineral u ljudskom tijelu. Od ukupne mase tijela 1,5 – 2% otpada na kalcijum. Najveći dio kalcijuma je ugrađen u kosti 98%, oko 1% je ugrađen u zube, a preostalih 1% se nalazi u tkivima tjelesnih tečnosti. Male količine van ove funkcije, ulaze u esencijalne procese kao što su: koagulacija krvi, enzimatska aktivnost, aktiviranje djelovanja nekih hormona, mišićna kontrakcija te neuromuskularna iritabilnost. Dnevna preporučena količina za kalcij je 1200 mg za žene od 11 – 24 godine starosti, a preko 24 godine 800 mg na dan ( RDA – Roccomended Dietary Allowances). U vodama kalcij je nalazi u formi stabilnog iona, Ca2+. Porijeklom je iz stijena bogatih mineralima kalcija (karbonati, sulfati npr. CaCO3 i CaSO4). U prisustvu CO2 jedinjenja kalcija su stabilna, ali ako se poveća temperatura dolazi do gubitka CO2 (zbog pojave pritiska) ili se poveća fotosintetička aktivnost biljaka u vodi, dolazi do opadanja njegove koncentracije. Prema Direktivi EU vode se klasificiraju kao kalcijumove sa sadržajem većim od 150mg/l.

Magnezijum

Magnezijum je esencijalni makroelemenat, na koji otpada 0,05% ukupne tjelesne mase. Oko 65% magenzijuma u organizmu ulazi u sastav kostiju i zuba, a ostatak se nalazi u krvi i drugim tjelesnim fluidima i ostalim tkivima. Zajedno sa kalcijumom, magnezijum je glavni faktor tvrdoće vode i poželjan je u dijetalnoj ishrani. Magnezijum utiče naposredno ili posredno na preko 300 vitalnih funkcija u organizmu: rad srčanog mišića, psihičkog i mentalnog stresa, bolje funkcije jetre i bubrega, poboljšanja općeg stanja organizma, aktiviranja enzima itd. Neophodan je za sintezu DNK i njeno funkcionisanje. Magnezijum reguliše električni potencijal na površini ćelijskih membrana. Nedostatak magnezijuma može izazvati teške posaljedice u kontrakciji mišića i funkcionisanju nervnog sistema

Preporučena minimalna dnevna količina magnezijuma je: muškarci 350mg, žene 310mg, sportisti 500mg, trudnice 360mg.

Kalijum

Kalijum se najvećim dijelom nalazi u ćelijama (98%) a samo malim dijelom (2%) nalazi se u međućelijskim tečnostima. Najznačajnija uloga koju kalijum ima u organizmu jeste regulisanje kiselo-bazne ravnoteže i količine vode u tkivima. Kalijum učestvuje u brojnim biohemijskim reakcijama: sinteza proteina, metabolizam ugljenih hidrata, sinteza glikogena u jetri i nastajanje energije u organizmu. Kalijum spada u esencijalni element, ali nije preporučljivo dugotrajno uzimanje takve vrste vode. Ne treba koristiti flaširanu vodu sa više od 12mg/l kalijuma za svakodnevno piće, zbog negativnog uticaja na ljudski organizam. Direktive EU nise odredile maksimalno dozvoljene koncentracije pojedinih aniona.10 Kalij se nalazi u malim koncentracijama u prirodnim vodama jer su stijene koje sadrže kalij relativno otporne na ispiranje atmosferlijama. U vodi se nalazi gotovo isključivo u obliku stabilnog iona, K+. Njegove koncentracije u prirodnim vodama su obično manje od 10mg/l. Preporuka EU za dnevni unos kalijuma kreće se od 2000 mg za djecu od 7 – 10 godina, do 3000 mg za odrasle.

Fluoridi

Fluoridi se u namirnicama nalaze u tragu, tako da je glavni izvor fluorida voda za piće. Preporučena granična vrijednost iznosi 1,5mg/l. Mnogim eksperimentalnim i kliničkim ispitivanjima je dokazano da su fluoridi efikasni u prevenciji zubnog karijesa. Unošenjem fluorida u koncentraciji 1,5 – 2 mg/l dolazi do ispoljavanja toksičnih efekata u vidu fluoroze zuba i fluoroze skeleta. Fluor negativno djeluje na imuno sistem. Zato je masovna fluorizacija vršena kako bi se očuvao kvalitet kod djece.[14]

Mangan

Mangan spada u grupu esencijalnih oligoelemenata. Mangan pomaže sintezu hemoglobina, predstavlja faktor rasta, utiče na metabolizam kalcijuma i fosfora itd. Prihvatljiv dnevni unos (u TDU) iznosi 0,2mg/l. Ograničene količine magana (iznad 0,03mg/l) ima prije svega tehnološki značaj. Za sada nema indicija o toksičnim efektima na ljudsku populaciju.Uloga mangana u organizmu je održavanje reproduktivnih funckija organzima i uloga u metabolizmu kalcijuma i fosfora.11

Željezo

Željezo je esencijalan mineral, ali je i toksičan pri većim dozama. Željezo ulazi u sastav hemoglobina, mioglobina i nekih fermenata. Bez željeza ne bi bilo moguće snabdjevanje organizma kiseonikom. U vodi se nalazi u obliku fero (Fe2+) i feri (Fe3+) iona. Gorko – sladak okus opaža se u vodi za piće pri koncentracija od 1mg/l. Limit za željezo u vodi je 0,3mg/l, s obzirom na estetske zahtjeve i okus.11

Silicijum dioksid

Silicij je uvijek prisutan u površinskim i podzemnim vodama. U vodi postoji u više oblika: rastvoren, suspendiran i koloidan. Rastvorljive forme su silikati (soli silikatne kiseline H2SiO3) te proizvodi koji nastaju disocijacijom ili asocijacijom specija polisilikatnih kiselina. U vodi je razultat ispiranja silikatnih stijena i obično se javlja u koncentracijama 1 – 30mg/l. Podzemne vode ga obično sadrže više.

Nitrati i nitriti

Mnogi izvori imaju visoku koncentraciju nitrata. Nitrati (NO3) i nitriti (NO2) su u vodama organskog porijekla, a nastaju oksidacijom amonijaka (NH3, NH4+) te predstavljaju potencijalno zagađenje ili nastaju ispiranjem mineralnih đubriva sa poljoprivrednih površina. Visoka koncentracija nitrata stvara dječiju methemoglobiju, koja je najopasnija za bebe od 3 mjeseca. Nitriti učestvuju u oksidaciji hemoglobina u methemoglobin koji nije u stanju da transportuje kiseonik dalje u tkiva. Konverzija nitrata u nitrite stvara probleme. U Direktivama EU, maksimalna dozvoljena količina za nitrate je 50mg/l.12

Sulfati

Sulfati su stabilna, oksidirana forma sumpora, dobro rastvorljiva u vodi. U prirodnim vodama dolazi u količinama od 2-80mg/l. Iako se ljudski organizam može adaptirati na umjereno visoke koncentracije sulfata, iznenadno povećanje može da izazove purgativne efekte. Mineralne vode sa preko 30mg/l trebalo bi izbjegavati, posebno kategorija mladih ljudi i djece. Za vrlo malu djecu ta bi granica bila maksimalno 10mg/l.12

Hloridi

Oko 0,15% ukupne mase tijela otpada na hlor. Manje od 15% hlora koji se nalazi u tijelu smješten je unutar ćelija. Zajedno sa natrijumom hlor utiče na raspodjelu osmotskog pritiska u tjelesnim tečnostima i tako reguliše količinu vode u njima. Hloridi u podzemnim vodama potiču od antropogenih i prirodnih izvora kao što je ispiranje zemljišta. Hloridi koji su nađeni u mineralnim vodama ne predstavljaju opasnost po ljudsko zdravlje. Hloridi nisu opasni, niti imaju štetnih efekata po ljudsko zdravlje u koncentraciji od 1500mg/l. Prag okusa je oko 20mg/l, ali njegove koncentracije su mnogo manje u mineralnim vodama.[15]

Za održavanje života bitno je da se količina vode održava u određenim granicama. Ona čini 55-60% ukupne mase odraslih osoba i nešto više kod djece. Zbog stalnog kretanja u organizmu voda napaja organe kroz koje prolazi i obnavlja tečnosti u njima.
Količinu tjelesne tečnosti regulišu koža i bubrezi. Znojenje održava unutrašnju temperaturu na 37°C, a bubrezi filtriraju otrove i odvode produkte metabolizma iz krvi putem urina. Organizam čovjeka dobija vodu hranom (gotovo sva hrana sadrži vodu), razgrađujući nutrijente koji daju energiju, te unosom tečnosti (voda i napici). Niti jedan drugi nutrijent nije uključen u tako mnogo različitih funkcija ljudskog organizma kao voda. Organizam odrasle osobe sadrži oko 50 kg vode. Pri manjim gubicima javljaju se smetnje, a gubitak od 15% ukupnog sadržaja vode već izaziva smrt.

3.HIDRATACIJA I DEHIDRATACIJA ORGANIZMA

 

Voda čini 50 do 70% čovjekove težine što znači da bez redovnog konzumiranja tečnosti ljudski život se dovodi u pitanje. Ovaj tzv. „izvor života“ predstavlja i važan dio ishrane iako se ne smatra namirnicom.

Voda je važna za rast i održavanje funkcija tijela i uključena je u brojne procese. Ona reguliše temperaturu i obezbjeđuje biološke reakcije koje se dešavaju u tijelu. Voda se iz tijela luči preko urina i znoja i samim tim uloga vode u  ishrani je neizostavna. Ona takođe ima značajnu ulogu vezanu za rad pluća. Naime, ukoliko ne unosimo dovoljno vode, kiseonik će teže stizati do ćelija i mozga, a u organizmu će se zadržavati ugljen-dioksid. Konzumiranje u nedovoljnim količinama dovodi do dehidratacije čiji su simptomi glavobolja, umor i gubitak koncentracije. Hronična dehidratacija može doprinjeti do brojnih zdravstvenih problema poput zatvora i kamena u bubregu.

Voda je rastvarač i medijum kojim se prenosi najveći dio hranjivih materija i minerala, ali i odnose razgrađeni proizvodi metaboličke izmjene materije. Dakle, svaka tjelesna funkcija nadzire se i reguliše prema dotoku vode. Temeljna jedinica našeg organizma je stanica. Građa stanične opne upućuje na to da joj je najpotrebnija voda, a njene su pore upravo najpropusnije za vodu.

Voda je najvažnija za održavanje normalnog rada stanice kao i za elektrolitski sastav stanične tečnosti koja je u osnovi razblažena otopina kalijevih soli. Kalij je glavni kation stanične tekućine i za meka tkiva je isto što i kalcij za čvrsta (kosti).

Voda se stalno gubi iz organizma i taj gubitak mora biti nadoknađen. Bez hrane čovjek može živjeti jedan mjesec, bez vode jedva jedan tjedan. Voda se gubi iz organizma preko kože (isparavanjem, znojenjem), disanjem, stolicom i mokrenjem (1500 ml vode/24 h). Nešto vode stvara se metaboličkim procesima u organizmu (endogena voda) jer hranjive tvari sadržavaju vodik, a njegovom oksidacijom nastaje voda. Metabolizmom se stvori oko 300 ml vode u 24 sata).

Znaci dehidracije (isušivanje) organizma pojavljuju se već pri minimalnom gubitku vode od 2%, a oni su: žeđ, umor, nedostatak energije, usporenost, razdražljivost, lošija koncentracija, blaga dezorijentacija (kod starijih osoba). Suva usta posljednji su vanjski znak krajnje dehidracije. Voda je potrebna za normalan rad probavnih organa (zatvor može biti znak dehidracije), živčanu aktivnost, optimalan rad bubrega, normalnu strukturu hrskavice zglobova i metabolizam kože. U uslovima dehidracije aktivira se sistem za prioritetnu raspodjelu vode koja je već u tijelu (borba protiv “suše”) te dolazi do zadržavanja natrijuma (tijelo pokušava održati zapreminu vode), stanična opna postaje manje elastična, (kraća na račun lipidnog sloja koji se ponaša kao ljepljiva glina, odnosno čini stanični zid nepropusnim za prolaz vode). Prevelika sinteza masti i njeno odlaganje u stanice zaštita je od dehidracije. Kod dehidracije više se luči histamin – regulator raspodjele vode u organizmu prema načelu prioriteta pa je za preporučiti preispitati dnevni unos vode kod alergija. Dehidracija negativno djeluje na probavu, krvni pritisak i cirkulaciju.

Zbog dehidracije može se pojaviti bol ili žgaravica u želucu budući da je voda nužna za stvaranje sluzi (98% voda) koja neutrališe agresivan učinak želudčane kiseline. Bol u organizmu primarno može biti signal lokalne dehidracije pa tek kad uklonimo taj problem, možemo razmišljati o drugim uzrocima boli (upala, degenerativni proces i sl.). U uslovim dehidracije mijenja se mehanizam prioriteta protoka krvi (kapilare se zatvaraju), a veće krvne žile smanjuju svoju zapreminu. Aktiviraju se određeni sistemi (renin – angiotenzin) koji uzrokuju povećanje krvnog pritiska. Na koštano – zglobnom sistemu dehidracija se najprije očitava promjenama na hrskavici. Hrskavične površine u zglobovima sadržavaju mnogo vode. Stepen trošenja hrskavice razmjeran je stepenu dehidracije. Bol koja se pritom pojavljuje može biti pokazatelj nedostatka vode na površini hrskavice zgloba. Na kraju se površine hrskavice stanje i ogole, zglob se deformiše, prokrvljenost slabi pa lakše dolazi do upalne i degenerativne bolesti zgloba. Bubrezima je za njihov rad nužna voda budući da bubrezi stvaraju urin u skladu sa količinom dostupne vode. Oni imaju sposobnost koncentrisanja mokraće. Intenzivno žuta boja urina (pod uslovom da se ne uzima vitamin B), može biti znak dehidracije. Normalna boja urina je svijetložuta. Kod manjeg unosa vode i koncentriranijeg urina veća je pojavnost pijeska i kamenaca u bubregu, a češće su i urinarne infekcije.

Dovoljan unos vode osigurava optimalnu viskoznost krvi, a samim tim i optimalan učinak enzima koji bolje djeluju u otopinama gdje je ta viskoznost niža. Voda je važna za zdravlje i lijep izgled kože (čuva elastičnost i tonus i usporava isušivanje i starenje kože), a ujedno podstiče obnavljanje epitelnih stanica površinskog sloja kože. Organizam, na neki način, jedino vodu prepoznaje kao tečnost. Čaj, kafa, alkohol, slatki napici ne mogu nadomjestiti vodu. Oni sadržavaju vodu, ali i neke dehidracijske supstance, npr. kofein, diuretik koji još dodatno izvuče vodu iz organizma. Ukus tih pića (gaziranih sokova) umanjuje potrebu za pijenjem vode.[16]

Iako je naša planeta Zemlja, zbog količine vode na njemu, nazvan Plavim, samo je 0,26% lako dostupne pitke vode.

Danas na raspolaganju imamo izvorsku vodu, mineralnu gaziranu i negaziranu vodu, vodu iz pipe (stonu vodu) i sve su prikladne za upotrebu.

Izvorska voda – ima izrazito ujednačen odnos kalcijuma i magnezijuma. Magnezijum relaksira, a kalcijum stimuliše glatku muskulaturu krvnih žila, crijeva. Izvorska voda dobija se iz podzemnih ležišta zaštićenih od svih vrsta onečišćenja i njen sastav i temperatura moraju biti stalni.

Mineralna voda – dobija se iz podzemnih ležišta. Sadržava mineralne supstance i elemente u tragovima (dio je ciklusa kruženja vode u prirodi). Sastav svake prirodne mineralne vode je specifičan i vezan je za geološku strukturu tla. Takva voda mora biti izvorno mikrobiološki i hemijski čista.

Mineralna voda sa CO2 (gazirana) – savjetuje se u prevenciji i terapiji hroničnih bolesti probavnoga i disajnog sistema te u prevenciji zubnog karijesa.

Prirodna mineralna negazirana voda (bez CO2) – ima ujednačen omjer natrijum hlorida i hidrogenkarbonata (HCO3), savjetuje se tjelesno aktivnijim osobama, onima koje se više znoje, npr. sportašima jer ta voda brzo nadoknađuje gubitak elektrolita.

Stona voda (iz pipe) – mehanički i hemijski je pročišćena voda koja se dobija iz podzemnih i površinskih akumulacija pitke vode. Kod nje su dopušteni postupci obrade (taloženje, sterilizacija). Radi poboljšanja organoleptičkih osobina, u osnovnu pitku vodu dodaju se dopuštene hemijske supstance. Ispravnost stone vode regulisana je Pravilnikom o ispravnosti vode za piće RH. Voda iz slavine obično je dezinfekovana hlorom pa se savjetuje da neko vrijeme odstoji u vrču (da hlor izlapi i izgubi se njegov miris). Ioni kalcijuma i magnezijuma daju vodi karakterističnu tvrdoću koja je jedan od parametara njene zdravstvene ispravnosti i parametar koji se ujedno stalno kontroliše. Kalcijum koji je već otopljen u vodi nije neupotrebljiv za njenu upotrebu nego je ujedno i jeftin izvor kalcijuma za potrebe organizma. Apsolutni minimum je 6 do 8 čaša od 2 dl vode na dan (ili broj čaša od 2 dl = broju kilograma tjelesne težine podijeljen sa 8). Savjetuje se da od ukupnog dnevnog unosa tečnosti 2/3 bude voda. I ne zaboravite! Što više vode pijemo, sporije starimo. Voda je najdostupniji i najjeftiniji lijek čiji svakodnevni unos ne smijemo zanemariti. Svi znamo da je voda neophodna kako bi nas održala na životu. Međutim, mnogi ljudi ne razumiju koliko zapravo voda može uticati na dobrobit našeg zdravlja i što je najbitnije, zanemaruju preporučeni dnevni unos. Vrlo vjerovatno ste mnogo puta čuli, ali možda i zaboravili, da voda čini 60-70% težine ljudskog tijela. Ono što možda niste znali je da se mozak sastoji čak od 95% vode! Ako želite biti zdravog razuma sad znate zašto bi svi trebali unositi preporučenu dozu.

Kao što je već navedeno, ljudsko je tijelo 60-70% voda. Znakovi dehidracije se mogu javiti već kod odsustva od samo 2% vode! Dok se to čini ne tako loše na prvi pogled, to je zapravo samo vrh ledene sante, jer se taj manjak od 2% očitava različito, ali očito kod pojedinih ljudi. Simptomi dehidracije se mogu očitavati kao smanjenje radnih performansi, a da vi uopšte niste svjesni da je tome uzrok voda, odnosno manjak vode. Oni koji pate od umora tokom dana mogu steći loš utisak misleći da im treba dodatnog sna ili jednostavno misle da previše rade. Nisu ni svjesni da će im samo malo veći unos vode pomoći u otklanjanju takvih problema. Jednostavno rečeno, tijelo nije sposobno obavljati svoje normalne funkcije ukoliko nema dovoljno vode na raspolaganju. Svaka funkcija u tijelu zahtjeva vodu i ako je vaš unos te dragocjene tečnosti mali, tada ste u problemima. Ako vam se dogodi da patite zbog zatvora, bolova u zglobovima ili imate suva usta, vašim problemima može doći kraj uz jednostavan povećani dnevni unos vode.

Voda može biti vrlo moćan alat ukoliko želite izgubiti onaj višak kilograma. Voda će vas održati sitima duže vrijeme, i kao što je već navedeno, podržaće sve metaboličke procese.Mnogo je teže oksidirati masnoće ukoliko nema dovoljno vode da pospješi proces.

3.1.Opasnosti po zdravlje usljed dehidracije organizma

 

Dehidracija je stanje koje nastaje nakon što tijelo gubi više tečnosti nego što je primilo i nastaje poremećaj ravnoteže minerala u tjelesnim tečnostima. Blaga dehidracija se događa kada tijelo gubi do 5 % ukupne tjelesne tečnosti, umjerena dehidracija označava gubitak od 5% do 10 % ukupne tečnosti u tijelu, a teška dehidracija se događa ako tijelo izgubi od 10 % do 15 % ukupne tjelesne tečnosti, što već može dovesti do ozbiljnih komplikacija.

Jednom kada osjetimo žeđ, u stvari smo već dehidrirali 1% do 2%, upozorili su stručnjaci Sveučilišta u Connecticutu koji su proučavali uticaj dehidracije na ljudsko ponašanje.

Dehidraciji su skloni svi ljudi, a pravilna hidratacija je jednako bitna za osobe koje cijeli dan rade za računarom kao i za maratonce, koji mogu izgubiti i do osam posto svoje težine za vrijeme takmičenja.

  1. a) Vacuola; b) Stanična membrana; c) Citoplazma

Dehidracija se uvijek javlja: u vrućoj, suvoj klimi, tokom dugotrajnog izlaganja suncu ili visokim temperaturama, usljed nedovoljne konzumacije dnevno potrebne količine vode, pretjeranog korištenja diuretika ili drugih lijekova koji povećavaju izlučivanje mokraće.

Dovoljna količina vode bitna je za procese regulacije tjelesne temperature koji su pogotovo značajni ljeti. Između ostaloga, voda je potrebna za regulaciju probave i stolice, a njen nedostatak može ugroziti naš krvni sistem, uzrokujući pad krvnog pritiska i kratkotrajni gubitak svijesti zbog nedovoljne prokrvljenosti mozga.

SIMPTOMI DEHIDRACIJE:

  1. Zadah iz usta: ako organizam ne izlučuje dovoljno sline, može doći do prekomjernog rasta bakterija, a jedna od nuspojava toga je i zadah iz ustiju zbog hronične dehidracije koja tada sprečava organizam u stvaranju dovoljnih količina sline.
  2. Suva koža: mnogi misle da se dehidrirane osobe puno znoje, ali kako tijelo prolazi kroz razne faze dehidracije, čovjeku se jako vrti i nema dovoljno krvi, što dovodi do suve kože.
  3. Grčevi u mišićima: što je organizam više dehidriran, to su veći izgledi za grčeve u mišićima. Promjene u elektrolitima, natrijumu i kalijumu takođe mogu prouzrokovati grčeve.
  4. Visoka temperatura i groznica: U stanjima teške dehidracije mogući su simptomi poput visoke temperature, ali i groznice. Visoka temperatura može biti pogotovo opasna ako dosegne 38,30 C.
  5. Velika potreba (“žudnja”) za slatkišima: usljed dehidracije zbog manjka vode određeni organi ne mogu pravilno funkcionisati, a u krv se ne može otpustiti glukoza iz unesene hrane. Rezultat je velika potreba za hranom i slatkišima.
  6. Glavobolja i migrene: mozak je okružen likvorom, tečnošću koja ga štiti unutar lobanje, a ako se smanji količina te tečnosti zbog dehidracije organizma, mozak se doslovno može početi naslanjati na lobanju i na taj način prouzrokovati glavobolju i migrene čija jačina zavisi od stepena dehidracije.

Fiziološke posljedice dehidracije

Ukoliko čovjek ne unosi preporučene količine vode tokom dana, posebno tokom ljetnjih i vrelih dana, najvjerojatnije će kao prvu posljedicu toga osjetiti zamor. Zamor i usporen metabolizam su prvi simptomi dehidracije, a doktori među prvim posljedicama dehidracije najprije navode one koje se odnose na kardiovaskularni sistem, jer se tu uočavaju prve promjene. Smanjenje vode u cirkulaciji dovodi do smanjenog protoka krvi i daljih tegoba kao što je ubrzan rad srca i neadekvatna preraspodjela krvi u organizmu.

Dehidracija negativno utiče i na druge funkcije organizma.

Termoregulatorna funkcija organizma se mijenja tako što se smanjuje tolerancija na toplinu. Kada dođe do dehidracije u mišićima se javljaju grčevi i povećava se temperatura samih mišića. Kako pada srednji arterijski pritisak, najosjetljivija je regija CNS (centralnog nervnog sistema), jer se smanjuje dotok krvi, samim tim kiseonika i hranjivih supstanci Sa druge strane nastaju problemi u funkcijama bubrega jer je otežano izbacivanje toksičnih produkata metabolizma, što se, reverzibilno, odražava na CNS. Tada može doći do halucinogenih poremećaja svijesti. Uz to, u bubrezima nastaje oštećenje epitela i toksini se vraćaju nazad u organe iz kojih su izlučeni, a u probavnim organima nastaje opšti poremećaj probave.

Mentalne posljedice dehidracije

Mentalne posljedice dehidracije utiču na donošenje odluka, aritmetičke sposobnosti, sposobnost kratkotrajnog pamćenja. Takođe smanjene su: sposobnost koncentracije, vizuelno-motorno pamćenje, budnost i koordinacija. Dehidracija je izuzetno opasna u vožnji automobila jer može nastati trenutni gubitak vida, čak i svijesti u trajanju od samo nekoliko sekundi, što je dovoljno da vozač ili skrene na suprotnu kolovoznu traku i uzrokuje prometnu nesreću ili sleti sa ceste. Posljedice toga mogu biti smrtne.

Voda pomaže kod glavobolja, bolova u tijelu, artritisa, brzih otkucaja srca, epilepsije, viška kilograma, bronhitisa, astme, tuberkuloze, meningitisa, bolesti bubrega i mokraćnog mjehura, povraćanja, gastritisa, dijareje, hemoroida, dijabetesa, zatvora, bolesti očiju, karcinoma, menstrualnih poremećaja, bolesti uha i grla i kod trudnoće.

 

4. VODA U ĆELIJSKOM I VANĆELIJSKOM PROSTORU

 

Tečni dijelovi tijela ili tečne komponente ljudskog tijela pa čak i pojedinačnih tjelesnih tečnosti su koncepttni termini za njihovu podjelu u različite tečne odjeljke, koji, iako nisu doslovne anatomske dijelove, ne predstavljaju pravu podjelu u smislu dijelova tijela od vode, rastvorenih supstanci i suspendiranih struktura, predstavljaju odvojene elemente. Dva glavna dijela tjelesne tečnosti su unutarćelijski i vanćelijski.

Voda je u ljudskom telu smeštena u dva osnovna dijela. Razlikujemo dio ćelijske i dio vanćelijske tečnosti. Ovaj poslednji se još dijeli na međućelijsku tečnost i krvnu plazmu (tečni dio krvi koji ostaje kada se odstrane krvna telašca).[19]

Između pojedinih dijelova postoji stalna komunikacija i strujanje vode, tako da gubitak vode u jednom dijelu utiče na količinu vode u drugom i obrnuto, slično principu spojenih sudova. Osim vode, u ćelijama se nalaze i različiti minerali od kojih je za zadržavanje vode u tijelu najznačajniji natrijum. Glavni izvor natrijuma u hrani je obična kuhinjska so. Nema čovjeka na svijetu koji nije zapazio usku povezanost između količine soli u hrani i potrebe za pijenjem vode. Razlog tome je što porast soli, ali i drugih sličnih materija (šećera) u tjelesnim tečnostima budi u tijelu osjećaj žeđi, što dovodi do povećanog unosa vode. Ukoliko i pored osjećaja žeđi ne pijete vodu, nego konzumirate npr. supu koja je tečnost i uz to slana, ili pak slatki industrijski sok, osim što unosite vodu, uneli ste u organizam i so odnosno šećer i time stvorili začarani krug. U tom slučaju dovodite svoje bubrege u situaciju da moraju naporno da rade koncentrišući mokraću i zadržavajući vodu u organizmu kako bi održali ravnotežu. To se ispoljava u specifičnim osobinama mokraće. Mokraća čovjeka kome nedostaje voda u organizmu karakteristično je intenzivnog i neugodnog mirisa (zbog visoke koncentracije uree – otpadnog produkta), tamno žute boje i oskudne količine. Nasuprot tome, mokraća čovjeka koji ima dovoljno vode u organizmu je svijetla, gotovo bez boje i mirisa.

 

4.1.Voda u ćelijskom prostoru

 

Unutarćelijski odjeljak je prostor unutar ćelija organizma i odvojen je od vanćelijskog odjeljaka putem ćelijskih membrana. Oko dvije trećine ukupne tjelesne vode ljudi se održavaju u ćelijama, uglavnom u citosolu, a ostatak se nalazi u vanćelijskom prostoru.

Vanćelijska tečnost tečnost može se podijeliti u tri vrste:

  1. intersticijska tečnost u “intersticijijskom odeljku” (opkoljava ćelije i tkiva i oplakuje ih u otopini hranjivih supstanci i drugih hemikalija),
  2. krvna plazma i limfa u “unutarcirkulacijskom odeljeljku” (unutar krvnih i limfnih sudova),
  3. male količine transćelijske tečnosti, kao što su očna vodica i moždano-moždinske tečnosti u “transćelijskom odjeljku”.

Intersticijalni i intravaskularni odjeljci lako razmjenjuju vodu i rastvorene materije, ali treći ekstraćelijski odjel, transćelijski, smatra se kao odvojene od druga dva, a ne u dinamiičnoj ravnoteži s njima.

Unutarćelijska tečnost je cjelokupna tečnost koja je sadržane unutar ćelija. Većina toga je u citosolu, matrici u kojoj su raspoređene ćelijske organele. Citosolu i organele zajedno sačinjavaju citoplazmu, a ćelijske membrane su vanjske barijere. Kod ljudi, inutarćelijski dio sadrži u prosjeku oko 28 litara tečnosti, a pod uobičajenim okolnostima ostaje u osmotskoj ravnoteži. Sadrži umjerene količine magnezijevih i sumpornih iona.

 

4.2.Voda u vanćelijskom prostoru

 

Vanćelijsku komponentu čine intersticijska, unutarkrvotočna i transćelijska tečnost. Njena vanćelijska tečnost (ECF) čini oko jedne trećine ukupne tjelesne vode.

Međuprostorna (intersticijelna) komponenta

Intersticijski odjeljak (takođe zvani “tkivni prostor”) okružuje ćelije tkiva. Ispunjen je međuprostornom tečnošću. Intersticijska tečnost pruža neposrednu mikrosredinu koja omogućava kretanje iona, proteina i hranjivih materija preko ćelijskih barijera.[20] Ova tečnost nije ćelijska, ali se konstantno osvježava iz kapilarne krvi i prosleđuje prema limfnim kapilarima. Prosječni muškarac (70  kg) u svom tijelu sadrži intersticijelni prostor od oko 10,5 litara tečnosti.

Intravaskularna komponenta

Glavna unutarsudovna tečnosti u sisara je krvi, kompleksna mješavina sa elementima suspenzije (krvnih zrnaca), koloida (globulini), i rastvorenih materija (glukoza i ioni). Krv predstavlja obje, i unutarćelijsku (tečnost unutar krvnih zrnaca) i vanćelijsku komponentu (krvna plazma). Druga intravaskulararna tečnost je limfa. Ona takođe predstavlja i intracelularnni odjel (tečnost unutar limfociti wlimfocita) i vanćelijski (nećelijska matrica limfe, što je otprilike ekvivalent serumu). Prosječna količina plazme u prosjeku kod muškaraca (70 kg) je oko 3,5 litra. Zapremina unutarcirkulatornog prostora je regulisana u dijelu prema hidrostatskom gradijentu pritiska i reapsorpcije putem bubrega.

Transćelijska komponenta

Treći vanćelijski dio je transćelijska tečnost, koja se sastoji od onih mjesta u tijelu gdje se tečnosti normalno ne skupljaju u većim količinama, ili gdje značaje nakupljanja nije fiziološki djelotvorno. Primjeri transćelijskog prostora uključuje oči, centralni nervni sistem, peritoneumsku i pleursku šupljinu, zglobne kapsule. Mala količina tečnosti, pod nazivom transćelijska tečnost, normalno postoji u takvim prostorima. Na primjer, očna vodica, u staklast humor, u likvora, u serozne tečnosti proizvodi serozne membrane, a staklastom tijelu proizvodi sinovijalne membrane koje su sve od transćelijske tečnosti. One su vrlo važne, ali količinski nema mnogo od svake ove komponente. Na primjer, u svakom trenutku, u čitavom centralnom nervnom sistemu, postoji samo oko 150  mL likvora. Sve navedene tečnosti nastaju u aktivnim ćelijskim procesima djelovanja sa krvnom plazmom, kao sirovinom, a sve su više ili manje slične krvnoj plazmi, osim za određene modifikacije koja je prilagođena njihovoj funkciji. Na primjer, u likvoru je sastavljena od sraznih ćelija CNS-a, uglavnom ependimskih ćelije, iz krvne plazme.

Smjena tečnosti

Smjena tečnosti se odvija kada tjelesne tečnosti kreću između pomenutih komponenti (odjeljaka). Fiziološki, ovo se događa kombinacijom gradijenta hidrostatskog pritiska i gradijenta osmotskog pritiska. Voda će se kretati od jednog prostora u drugi pasivno preko polupropusne membrane, sve dok se međusobno ne izbalansiraju hidrostatski i osmotski gradijent. Mnoga medicinska stanja mogu uzrokovati smjenu tečnosti. Kada se tečnost kreće iz unutarcirkulacijske sredine (krvnih sudova), krvni pritisak može pasti na opasno nizak nivo, ugrožavajući vitalne organe, kao što su mozak, srce i bubrezi; kad se prebacuje iz ćelija (intraćelijska komponenta), ćelijski procesi se uspore ili prekinu od unutarćelijske dehidracije; kad se prekomjerne tečnost nakuplja u intersticijskom prostoru, razvija se edem. Smjene tečnosti u moždanim ćelijama mogu izazvati povećan lobanjski pritisak. Smjene se mogu nadoknaditi zamjenom tečnosti ili diureticima.

Treći razmak

Treći razmak je neobična akumulacija tečnosti u transćelijskom prostoru. U medicini, termin se najčešće koristi u vezi sa opekotinama, ali se može odnositi i na ascites i pleurski izliv. Što se tiče teških opekotina, tečnosti mogu bazen njihove lokacije (tj. tečnosti leži izvan intersticijskog tkiva, izloženo isparavanju, u vidu plika) i uzrok je iscrpljivanja tečnosti. Kod pankreatitisa ili ileusa, tekućine može “procuri” u peritoneumsku šupljinu, što također izaziva iscrpljivanje unutarćelijskih intersticija ili vaskularne komponente.[21]

Pacijenti koji su podvrgnuti dugom, teškom radu u velikim hirurškim poljima mogu prikupiti treći prostor tečnosti i postati intravaskularni osiromašeni, i pored velike količine intravenske tekućine i zamjene krvi.

Precizna količina tečnosti u trećem prostorima pacijenta u svakom trenutku je dinamičan i praktično je ju je nemoguće precizno klinički kvantificirati.

U određenim uslovima, treći razmak može uključivati peritonitis, piometritis i pleuralni izliv, hidrocefalus i glaukom, teoretski formirajući trećih razmak, ali oni nebitno utču na materijalni volumen krvi i obično se ne nazivaju trećim razmakom. Hidrocefalus može značajno poremetiti unutarlobanjski volumen krvi, zbog porasta pritiska.

 

5.KOŽA, NOKTI I KOSA, VAŽNOST PRISUSTVA VODE U ISTIM

 

Voda je sastavni dio našeg tijela, gradi organe, prenosi hranu i kisik u stanice i odnosi otpadne produkte metabolizma, sudjeluje u kemijskim reakcijama, služi kao otapalo mineralima, vitaminima i aminokiselinama, ima važnu ulogu u reguliranju tjelesne temperature. Smanjenim unosom tekućine, smanjuje se volumen krvi koja hrani srce, mozak, mišiće i ostale organe i tkiva pa su oni manje sposobni obavljati svoje normalne funkcije. Pri manjim gubicima vode u organizmu čovjeka javljaju se smetnje u obliku glavobolje, manjka koncentracije, poremećaja mentalnih funkcija, smetnji u radu bubrega, probavnog sustava i srca. Bez vode možemo izdržati puno manje nego bez hrane. Do smrti dolazi već nakon nekoliko dana ako organizam izgubi 10 do 20% cjelokupnog volumena tekućine. Iako je razvijena spoznaja o važnosti pijenja vode, okupiranost radom i ubrzani ritam i stil života, pijenje tekućine čine sporednom aktivnošću.

Kao i cijelom organizmu, i koži je nužno osigurati dovoljno vlage koja će spriječiti nastanak bora, osjećaj zategnutosti i suvoće te usporiti starenje. Naše je tijelo i lice ogledalo zdravlja i najbolje opisuje kako se osjećamo iznutra. A imati sjajnu, zategnutu i njegovanu kožu cilj je svakoj ženi.

Koža ima ulogu rezervoara vode i učestvuje u regulaciji tečnosti čitavog tijela. Tkiva kože sadrže oko 10% ukupne tečnosti, približno, dvije trećine tečnosti se nalazi izvan ćelija, druga trećina tečnosti koja se može izmenjivati nalazi se uglavnom u dermisu. Sadržaj vode u koži varira, a u epidermisu, stratum germinativum je približno 80% kao i u ostalim ćelijama. Na površini kože u stratu corneumu gdje se nalaze mrtve ćelije, ovaj sloj je mnogo suvlji i gdje sadržaj vode varira od 10% do 30%. U cijeloj koži je distribucija vode nešto drugačija. Kod čovjeka relativni sadržaj vode u koži iznosi od 24.3% do 67.3%.

O koži se treba brinuti svakodnevno da je se ne bi dovelo u stanje opuštenosti, a hidratacija kože jedan je od najvažnijih postupaka koji čine rutinsku dnevnu njegu – dehidrirana koža ima smanjenu mogućnost oporavka i regeneracije. Problem dehidracije javlja se kad naša koža gubi više vlage nego što je dobiva i može zahvatiti bilo koji tip kože, bez obzira na godine.

Hidrataciju počnite iznutra, što znači da pijete barem od osam do deset čaša vode dnevno. Kad organizmu nedostaje vode, stanice se isušuju, ubrzava se njihovo starenje i one na kraju odumiru. Osim toga, voda ubrzava protok hranjivih supstanci  kroz tijelo i uklanja toksine.

Pravilna hidratacija se vidi po izgledu kože koja je glatka, a bore manje primjetne. Osim toga, izlučivanjem toksina koji podstiču stvaranje mrlja, fleka i drugih promjena, ten dobija mladalački izgled i svježinu. Dobra hidratacija odražava se i na stanje kose.

 

6.VAŽNOST VODE U OČUVANJU DOBROG ZDRAVLJA MOZGA, BUBREGA I JETRE

 

Mozak je kompleksan i briljantan organ, ali on se, vjerovali ili ne, sastoji od 75 odsto vode. Zato, ukoliko želite da vaš radi punom parom i da postižete vrhunske rezultate, neka dovoljan unos vode postane dio vaše svakodnevne rutine. U dobroj formi ćete ostati i ako pijete prirodne sokove, koji pored hidratacije aktiviraju receptore za uživanje.

Svako od nas ima oko 40 litara vode u telu – ali tokom dana se desi da izgubimo i do dva i po litra usljed dnevnih aktivnosti, disanja, znojenja i preko ostalih prirodnih funkcija. S obzirom na to da se sastoji od 75 odsto vode, mozak je naročito sklon gubljenju ove tečnosti. Naši stručnjaci upozoravaju da čak i blaga dehidratacija može da izazove razne vrste problema – od vrtoglavice do nervoze, pa sve do osjećanja iscrpljenosti, umora i strašnih glavobolja. Na svu sreću, postoji jednostavan način da se osigurate da vaše mentalne sposobnosti ostanu na zavidnom nivou. Sve što treba da uradite jeste da ostanete hidrirani.

Kako je mozak okružen tečnošću zbog otpadnih materija, toksina i stresa uništavaju se neuroni u mozgu, a posljedica toga je depresija, pa čak i senilnost, problemi u komunikaciji i ostalo. Doktori i naučnici znaju da je glavni uzrok starenja akumulacija otpadnih materija u tijelu. Ljudi koji piju manje vode ranije ostare te znaju bolovati od artritisa ili slične bolesti.

Ako se pije dovoljno vode, taloženje otpadnih materija u tijelu biće znatno manje, stanice će biti čistije, usporit će se starenje i tijelo će dugo ostati mlado. Čovjek bez vode po pravilu može preživjeti tek nekoliko dana, a potreban unos tečnosti razlikuje se zavisno od fizičke aktivnosti, zdravstvenog stanja, tjelesnoj masi, klimatskim uslovima, itd. Premda se oko unosa potrebnih količina vode brojne rasprave stručnjaka, danas se uopšteno smatra kako je odrasloj osobi koja živi u umjerenoj klimi potrebno oko 2 do 2,5 l tečnosti dnevno. Čak i blaga dehidracija može uzrokovati glavobolju, umor, letargiju i gubitak koncentracije. Nedovoljan unos tečnosti može biti uzrok hronične boli u mišićima ili leđima, zatvora, lošeg zadaha itd. Barem 20 posto potrebe za vodom može se zadovoljiti putem hrane, dok je ostatak potrebno podmiriti unosom tečnosti. Diuretici, kao što su kofein i alkohol uzrokuju veću potrebu za vodom jer podstiču veće izlučivanje vode iz organizma, a mogu imati čak i suprotne efekte na naše tijelo izvlačeći vodu i kisik iz stanica.[22]

Bubrezi upravljaju kretanjem cjelokupne tečnosti u organizmu, pa se tako u 24 h filtrira ukupno oko 180 litara tečnosti. Devedeset devet posto tečnosti vraća se natrag u krvotok, dok se oko 1,5 litre vode i rastvorenih otpadnih materija u mokraći izbaci u toku svakog dana. Jedan od prvih znakova dehidracije i signal tijela na hitnu hidraciju je osjećaj žeđi. Vrlo blag gubitak tečnosti može se prepoznati po tamnijoj boji mokraće, a već blaga dehidriranost, odnosno gubitak od 1 do 2 posto tjelesne mase, uzrokuje nervozu, glavobolju, pa i zatvor.Teška dehidracija uzrokuje veći gubitak energije, što se prepoznaje kroz umor i pospanost, suhu i ljepljivu kožu, ispucale usne, te smanjeno znojenje, zbog čega može doći do povećanja temperature, grčeva u ekstremitetima i mučnine.

 

7.CELULIT, MASNO TKIVO I VODA

 

Pijenje više vode može biti jedan od najjednostavnijih tretmana protiv celulita. Voda djeluje kao prirodno sredstvo za čišćenje, ispiranje toksina iz tijela. Ne samo što je najjednostavniji tretman, već u isto vreme smatra se i jednim od najbržih. Kod vode protiv celulita nema razloga za brigu, potpuno je korisna i zdrava stvar u pitanju, tako da neće biti nikakvih nuspojava.

8.KADA I KOLIKO PITI VODE

 

Voda je izuzetno važna za funkcionisanje organizma i esencijalna za zdravlje i lepotu. Potrebe za njom variraju od čoveka da čoveka. I dok neki redovno piju čuvenih dva litra vode dnevno, jer im tako organizam sam traži, velika je grupa onih koji se sjete da popiju vodu samo kada pojedu nešto jako masno i jako slano. Jednostavno, ne osjećaju potrebu.

Voda čini 60% naše tjelesne težine, što samim tim govori u prilog tvrdnje da je izuzetno bitna komponenta našeg organizma. Vrlo je važna za naš opstanak i za preživljavanje. Svaka ćelija i tkivo u našem organizmu trebaju vodu da bi optimalno radili svoj posao.

Svaki dan gubimo vodu iz organizma, kroz disanje, znojenje, mokrenje i slično i da bismo to nadoknadili pijemo tečnost.

Važno je unositi dovoljno vode jer ona:

  • Pomaže tijelu da održava normalnu tjelesnu temperaturu. Bez vode nema znojenja, a bez znojenja,u ekstremno toplim uslovima, nema hlađenja tijela.
  • Pomaže da se rješimo otpada i toksina iz organizma, bilo kroz mokrenje, kroz znojenje ili redovno pražnjenje creva. Na ovaj način utiče na očuvanje kompletnog zdravlja.
  • Štiti osjetljiva tkiva i održava elastičnost kože.
  • Podmazuje zglobove te tako utiče na pokretljivost tijela
  • Maksimizira fizičke performanse. Gubljenje 2% vode tokom vježbanja može da ugrozi rad mišića (jer su i oni uglavnom od vode) i oslabi fizičke performanse.
  • Maksimizira rad mozga i nivo energije. Čak i slaba dehidracija može da utiče na usporeniji rad mozga, lošije raspoloženje, povećava šansu za nastanak glavobolje.
  • Pomaže u regulisanju tjelesne težine. Voda može da pruži osjećaj sitosti i ubrzati metabolizam. Pola litra vode može da ubrza metabolizam i do 30%, ali samo na sat i po vremena. Dnevni unos vode od 2l pomaže da sagorite 96 kalorija više tokom dana. Najbolje je da vodu prijete prije obroka, a i posle ukoliko ste žedni.
  • Naposljetku, nije zanemarljiva ni uloga vode i njenog unosa onda kada se želimo riješiti celulita. Premda vam sama voda neće ototpiti grudvice celulita na nogama, pomoći će da se toksini i masti brže izbace.

Neophodan dnevni unos vode zavisi od mnogo faktora. Između ostalog od vaših godina starosti, pola, opšteg zdravstvenog stanja, dnevne fizičke aktivnosti, ali i od podneblja u kojem živite i klimatskih uslova u kojima se nalazite. Tako ste sigurno i sami primjetili da onda kada ste fizički ativniji imate veće potrebe za vodom, kao i da dnevni unos vode značajno povećavate kada su napolju velike vrućine.

Ne postoji univrezalna količina koja odgovara svim ljudima, pa tako ni univerzalan odgovor koliko vode piti dnevno, ali postoji prosjek koji možete uzeti kao osnovu.

Prosječna odrasla osoba koja živi u umjerenoj klimi treba da unese oko 3,7 litara tečnosti ukoliko se radi o muškarcima (što je oko 15 čaša dnevno) i 2,7 litra tečnosti ukoliko se radi o ženama (što je oko 11 čaša)

Faktori koji utiču na to da treba da promjenite unos tečnosti su:

Cjelokupno zdravlje. Ukoliko imate proliv, ako povraćate ili je vaš imuni sistem poklekao pred nekim virusom pa vas muči visoka temperatura, gubite više tečnosti nego što je uobičajeno. Tada je potrebno da nadoknadite tečnost i pijete je više. Na isti način treba da se odnosite prema unosu tečnosti ako imate upalu bešike pa usljed toga češće mokrite.

Vježbanje i fizička aktivnost. Ukoliko ste fizički aktivniji utoliko se vaše tijelo više znoji, odnosno gubite tečnost na ovaj način. Zbog toga je važno da tokom vježbanja, kao i posle njega unosite dovoljno vode. Ukoliko imate ekstra naporan trening koji traje duže od sat vremena, potrebno je nadoknaditi i elektrolite izgubljene putem znojenja. U tom slučaju se preporučuju sportski napici.

Okruženje u kojem se nalazite. Ukoliko ste cio dan u toplom okruženju koje izaziva znojenje, opet treba da povećate unos tečnosti kako biste omogućili organizmu prirodno hlađenje.

Trudnoća i dojenje su posebna priča i organizam tada takođe ima potrebu za dodatnom tečnošću. Trudnice bi trebalo da piju bar 2,4 l tečnosti dnevno dok dojilje treba da piju oko 13 čaša odnosno 3,1 litra tečnosti dnevno.

Tečnost pak uzimamo iz raznih izvora.

Oko 20% dnevnog unosa tečnosti dobijamo iz hrane koju konzumiramo.

Kao što voda čini određeni procenat naše tjelesne mase, prisutna je i u namirnicama koje jedemo. U nekima više, u nekima manje. Recimo kada su lubenica ili krastavac u pitanju, skoro 100% njihove težine čini voda. Uostalom, sve ono što možete iscjediti u dobar sok ima u sebi dosta vode.

Sa druge strane, tokom dana ne pijemo samo vodu. Tu su i čajevi, kafe, sokovi, mlijeko i sve to se računa kada je dnevni unos tečnosti u pitanju.

Voda je ipak najbolji izbor kada unosite tečnost, mimo hrane koju unosimo. Iako i sa vodom može da se pretera, to je relativno rijedak slučaj. Sportski napici imaju više minerala nego što bi vam moglo biti potrebno, kao i neke mineralne vode. Većina naših je recimo prebogata natrijumom.

Energetski napici sadrže mnogo kofeina koji u preteranim količinama nije poželjan. O sokovima, gaziranim napicima sa mnogo kalorija i šećera da i ne govorimo. Zato kada govorimo o unosu tečnosti govorimo uglavnom o vodi.

Postoje i preciznije formule koje mogu da odrede vaše individualne potrebe za vodom u zavisnosti od vaših godina, težine, navika…Ne treba ista količina vode nekome ko je sitan rastom ima jedva 45 kilograma i nekome ko ima 90 kilograma i visinu.

Evo jedne formule!

Izmjerite svoju težinu. Broj kilograma pomnožite na sledeći način vodeći se godinama

ako imate do 30 godina, pomnožite težinu sa 40

ako imate od 30-55 godina, pomnožite sa 35

ako ste stariji od 55, pomnožite težinu sa 30

Dobijeni broj podijelite 226,4 i dobićete koliko čaša vode treba da popijete dnevno.

Dakle, osoba od 70 kilograma i 32 godine starosti trebalo bi da popije 10,8 čaša vode dnevno.

Ukoliko vježbate, stvari se mijenjaju. Količina vode koju treba dodati dnevno, prema preporuci Američkog koledža za sportsku medicinu je 350 ml na svakih pola sata fizičkog napora koji planirate. Znači, ako trenirate intenzivno sat vremena, svojim dnevnim potrebama vode dodajte 700 ml.

Ukoliko ne unosite dovoljno tečnosti, organizam funkcioniše otežano. To nećete primjetiti odjednom. Postoje znakovi i simptomi koji ukazuju da vašem tijelu nedostaje vode u organizmu.

Jedan od najpouzdanijih simptoma nedostatka vode u organizmu je osjećaj žeđi. Kada naš totalni nivo vode u oganizmu padne ispod određenog nivoa, aktivira se ovaj osjećaj. U neku ruku, žeđ je odbrambeni mehanizam tijela koji signalizira nedostatak vode i izaziva potrebu da vodu nadoknadimo. To je nesvjesan proces, javlja se i kad ne mislimo o njemu i prilično je efikasan.

Drugim riječima, iako ima onih koji zagovaraju da treba piti 8 čaša vode dnevno po svaku cijenu, nećete dehidirirati ako se vodite svojim osjećajem žeđi.

Međutim, ukoliko dugo ne unosite vodu, javljaju se simptomi dehidracije. Neki znaci da vam nedostaje vode u organizmu su: jaka žeđ, umor, suva usta i jezik, tamna mokraća i rijetka potreba za mokrenjem, glavobolja, letargija.

A i sam fizički izgled može da ukaže na to: suva koža i prevremeno starenje, suve usne, suva kosa koja se lako lomi, perut, izraženiji celulit jer toskini, pa i višak vode ,ne odlaze iz organizma već ostaju zarobljeni u masnim džepovima pod kožom, gojaznost.

Ovi znaci nedostatka vode koji se tiču izgleda nisu nešto što će se pojaviti odmah, već su signal generalno malog unosa tečnosti tokom dana koji traje neki duži period vremena – simptom loše navike!

Dugotrajna dehidracija i nedostatak vode u organizmu mogu da dovrdu i do promjena u raspoloženju, loše koncentracije, zatvora pa i do formiranja kamena u bubregu. Povećan je rizik od povišeng krvnog pritiska jer cirkulatorni sistem treba vodu za normalano funkcionisanje. Takođe, može se javiti i povšen holesterol jer dehidracija utiče na to da unutrašnje ćelije počinju da gube vodu. Tijelo to kompenzuje proizvodeći više holesterola. Respiratorni problemi su takođe na spisku jer voda je potrebna da bi nos, pluća, sinusi mogli da ostani vlažni i zadrže patogene klice.

Najbolji način da ostanete hidrirani jeste da:

  • popijete čašu vode posle svaog obroka i između obroka,
  • pijete više vode ako vježbate i ako je vrućina.,
  • popijete vodu ako osjećate glad, a znate da ste nedavno jeli. U tom slučaju vam voda može pomoći i da smršate,
  • nosite flašicu vode sa sobom. Sjetićete se da je popijete češće nego što mislite. Žeđ ćete ponekad izignorisati ako vas mrzi da odete do vode, ali ne i kad je pri ruci.

 

9.KVALITET VODE ZA PIĆE

 

Iako za piće nije potrebno više od 2 – 3 litara vode po čovjeku, ipak je ukupna dnevna potrošnja mnogo veća i odraz je standarda življenja i kulture ponašanja. Norma potrošnje se stalno povećavala. Za gradske centre ona se mijenjala od oko 100 l/dan u 1950. godini, 214 1/dan u 1963. godini, 283 l/dan u 1971. godini, 391 1/dan u 1981. godini do 459 1/dan u 1991. godini. Sadašnja norma potrošnje je oko 460 1/dan u najvećim gradovima. Ovom normom su obuhvaćena sva korišćenja visokokvalitetnih voda. Od ove količine u toku 1991. godine domaćinstva su koristila 45%, industrija 30%, a preostalih 25% odlazilo je na potrebe restorana, bolnica, pranje ulica i zalivanje parkova, a jedan dio se zbog neispravnosti vodovodne mreže gubio.

U savremenoj industriji, bez vode gotovo da nema nikakvog procesa. Naročito je velika potrošnja u prehrambenoj i hemijskoj industriji. U tabeli 1 dat je pregled potrošnje količine vode za pojedine proizvode. Manji dio od tih količina ugrađuje se u novi proizvod, a veći se koristi kao rashladni i transportni medij, odnosno za odvajanje i prečišćavanje pojedinih materija.

Brz razvoj i napredak doveli su do znatnog smanjenja, ali i zagađenja izvora vode. Iz tog razloga je svijet suočen sa najvećom do sada zabilježenom krizom snabdijevanja vodom. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, situacija je dosta zabrinjavajuća, kada su u pitanju rezerve čiste vode (tekuće i stajaće), kao i podzemne koje se koriste za piće. Ujedinjene Nacije su upozorile na prognozu da će sredinom 21. vijeka čak sedam milijardi ljudi biti suočeno sa nedostatkom vode[23].

Voda je u 21. vijeku postala najznačajniji strateški prirodni resurs, odnosno smatra se da je 21. vijek – vijek borbe za kontrolu preostalih izvora čiste vode. Sačuvati preostalu čistu vodu i smanjiti zagađenje u procesu njene eksploatacije predstavljaju osnovne ciljeve u ovom vijeku, jer ljudska vrsta, kao i sav živi svijet na našoj planeti direktno zavisi od količine i kvaliteta vode. Na smanjenje količina vode utiču: razni zagađivači površinskih i podzemnih voda, sve veća potrošnja vode za potrebe stanovništva i industrije, zatim potrebe poljoprivrede za navodnjavanjem i proizvodnja hrane. Ovaj dio upotrijebljene vode u poljoprivredi je praktično izgubljen za duži vremenski period. Voda koja se koristi za snabdijevanje nije izgubljena već se samo promjenjenog kvaliteta vraća u prirodu.

Kvalitet vode za piće koja se svakodnevno u organizam unosi je od ogromnog značaja za zdravlje čoveka[24]. Najčešći i najrašireniji zdravstveni rizik povezan sa vodom za piće je zagađenost patogenim (grč. pathos=bolest, izazivač bolesti) mikroorganizmima koji kod čovjeka izazivaju zarazne bolesti kao što su tifus, kolera, žutica, dizenterija i druge. Najvažniji kontaminanti (zagađivači) vode za piće su mikroorganizmi humanog, fekalnog porijekla. Fekalno zagađenje pijaće vode može nastati dospijevanjem kanalizacionih voda i voda iz septičkih jama u podzemna izvorišta vode za piće, ali i putem površinskih voda za vrijeme pljuskova, poplava, topljenja snijega.

Da bi mogli da je koristimo za piće, moramo je pripremiti. Najznačajniju ulogu u tom procesu imaju sredstva za dezinfekciju vode, koja nakon dodavanja u vodu dovode do eliminacije nepoželjnih mikroorganizama. Kao dezinficijensi se najčešće koriste hlor i hipohlorit, a zatim i hloramin, hlordioksid, ozon i UV-zraci[25].

Kao izvore vode za piće čovek koristi i podzemne i površinske vode. U sušnim oblastima gdje nema dovoljno ovakvih izvora vode za piće, koriste se i slane vode iz kojih se najpre vrši uklanjanje soli, odnosno desalinizacija.

Za piće se sve češće koriste i različite flaširane vode. One podrazumjevaju prirodne mineralne, izvorske i stone vode koje su u svom prirodnom stanju ili nakon jednostavnih postupaka pogodne za piće. Njihov kvalitet je regulisan posebnim pravilnikom, Pravilnikom o kvalitetu i drugim zahtjevima za prirodnu mineralnu vodu, prirodnu izvorsku vodu i stonu vodu.

Kada biramo koju od raznih flaširanih voda da koristimo, treba odabrati vodu koja u potpunosti zadovoljava potrebe organizma. Tako na primjer, voda sa visokim sadržajem minerala odgovara sportistima koji preko znoja gube mineralne soli, ali nije preporučljiva za osobe oboljele od povišenog krvnog pritiska. Posebno se djeci ne preporučuje gazirana voda sa visokim sadržajem minerala. Postoje i vode koje imaju u sebi specifične materije i ne bi trebale da se konzumiraju svakodnevno u večim količinama, već su pogodne za liječenje nekih bolesti pa se i nazivaju “ljekovite vode”.

 

9.1. Dostupnost čiste pitke vode u svijetu

 

Dostupnost čiste vode jedan je od najvažnijih problema čovječanstva današnjice. Porast broja stanovnika u zemljama svijeta i porast potrošnje vode su glavni razlozi za sve slabiju raspoloživost pitke vode u svijetu. S obzirom da podaci o broju stanovnika za 2008. godinu pokazuju kako je broj stanovnika u svijetu dosegao 6,6 milijardi ljudi, veliki problem predstavlja neravnomjerna raspodjela vode na planeti, kao i varijacije količina vode u odnosu na godišnja doba. S jedne strane, vode nema tamo gdje je potrebna, niti je ima u dovoljnim količinama, a s druge strane, ima je i previše, na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Dvije regije koje su već suočene za ozbiljnim nedostatkom vode su Afrika i Bliski Istok, kako zbog ubrzanog rasta broja stanovnika u tim područjima, tako i zbog činjenice što te regije, između ostalog, zbog klimatskih i geografskih razloga oskudjevaju vodom.

Pristup pitkoj vodi mjeri se brojem ili procentom ljudi koji na prihvatljiv i siguran način dolaze do dovoljnih količina vode za piće, higijenu, i ostale kućne potrebe. Prema podacima UN-a iz 2003. godine, 1,2 milijarde ljudi, tj. čak 20% svjetske populacije, nemaju siguran pristup čistoj vodi za piće. Sigurni pristupi vodi podrazumijevaju kućne priključke na vodu, javnu česmu, zaštićeni bunar, zaštićeno izvorište ili zaštićeni bunar sa sakupljenom kišnicom.

Glavni razlog nepostojanja sigurnih pristupa čistoj vodi u nekim zemljama su nedovoljna sredstva kojim bi se omogućilo snabdijevanje vodom sveukupnog stanovništva na tom području. Prenaseljenost stanovništva i oskudnost vodnih rezervi su također faktori koji doprinose takvom stanju.

Stoga ne čudi činjenica što od ukupnog broja svjetskog stanovništva, koji nema siguran pristup vodi, najveći procenat je prisutan u Aziji (65%), zatim Africi (27%), Latinskoj Americi (6%) i Evropi (2%)2 (vidi Sliku 25).[26]

Prihvatljivi sanitarni uslovi podrazumijevaju odvodnju otpadnih voda iz domaćinstava i privrednih subjekata na siguran način, koji ne ugrožava ljudsko zdravlje. Loši sanitarni uslovi mogu uzrokovati razna zagađenja voda i čovjekove okoline, kao i širenje zaraze.

Prema podacima UN-a iz 2003. godine, 2,4 milijarde ljudi nemaju odgovarajuće i prihvatljive sanitarne uslove. Prihvatljivi sanitarni uslovi podrazumijevaju: priključak na javni kanalizacijski sistem, sanitarnu septičku jamu, toalet sa odvodnjom, i uređenu septičku rupu sa ventilacijom.

Od ukupnog broja svjetskog stanovništva koji nemaju pristup odgovarajućim sanitarijama, najveći procenat prisutan je u Aziji (80%), zatim Africi (13%), Latinskoj Americi (5%) i Evropi (2%) (vidi Sliku 25)[27]

Nepostojanje sigurnog pristupa vodi i sanitarijama ima veliki uticaj na ljudsko zdravlje. Korištenje zagađene vode može dovesti do raznih infektivnih bolesti, koje mogu biti opasne po život. Nadalje, brzo širenja zaraze može naročito nastupiti ukoliko ne postoje odgovarajući sanitarni uslovi života.

U najraširenije infektivne bolesti uzrokovane vodom i lošim sanitarnim uslovima spadaju dijareja, tifus i kolera, koje su vodeći uzročnici bolesti i smrti u zemljama u razvoju.

Prema podacima UN-a, svake godine umire preko 3 miliona ljudi od bolesti uzrokovanih korištenjem nesigurne i nečiste vode. Oko 1.8 milliona djece umre svake godine kao posljedica bolesti uzrokovanih nečistom vodom i lošim sanitarnim uslovima, što znači da dnevno umire oko 5.000 djece. Samo od dijareje (uključujući i koleru), koju uzrokuje zagađena voda, godišnje umire oko 2 miliona ljudi.

Teško je procijeniti koja je to dnevna količina vode koja je potrebna za održavanje minimalnih uslova življenja. U brojnim istraživanjima na tu temu mogu se naći različiti podaci o minimalnim potrebnim količinama vode. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (eng. World Health Organisation – WHO) i Dječjeg Fonda UN-a minimalne potrebne količine vode, koje zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe (voda za piće i održavanje higijene) su između 20 i 40 litara dnevno. Osim toga, da bi se voda smatrala dostupnom mora biti na razumnoj udaljenosti, odnosno do 200 m od kućnog praga.

Potrošnja vode, kako smo to već prethodno naglašavali, je prilično neujednačena, odnosno pretjerano visoka u razvijenim zemljama i neprihvatljivo mala u većini zemalja u razvoju. Tako prosječna osoba u Evropi troši ispod 200 litara vode dnevno, u Sjevernoj Americi i do 400 litara, dok prosječna osoba u zemljama u razvoju troši tek oko 10 litara vode dnevno za piće, pranje i kuhanje.

 

9.2.Zdravstveni aspekti kvaliteta flaširanih voda

 

U zavisnosti od vrste izvorišta, načina vodosnabdjevanja, tehnološkog postupka i kriterijuma za higijensku i zdravstvenu ispravnost voda za piće može se podijeliti na: vodu za piće iz česme i iz flaše. Flaširane vode za piće se na tržištu mogu naći pod sledećim nazivima: stone vode za piće, prečišćene vode, izvorske vode, oligomineralne vode i mineralne vode. U svijetu su tačno definisani standardi kvaliteta za svaku vrstu ovih voda. Kod nas je duga tradicija konzumiranja mineralnih gaziranih voda, dok su obične flaširane vode (Drinking Bottled Water) novijeg datuma, pa vjerovatno zbog toga postoji šarenilo u terminima. Praktično flaširane vode za piće su po suvom ostatku i sadržaju bitnih anjona i katjona potpuno iste kao i „česmovača” (Tap Water). Razlika je u sledećem : blizini potrošača, kvalitetu, distribuciji i cijeni. Zbog kvaliteta podzemnih voda na izvorištima za centralizovano vodosnabdjevanje stanovništva i čestih havarijskih i planskih isključenja, potrošači su u većoj mjeri prešli na konzumiranje stonih voda i stonih mineralnih voda u neograničenim količinama.[28]

Praktično u svijetu je prihvaćeno tretiranje voda sledećim metodama: reversna osmoza, destilacija, mikrofiltracija, zatim ultravioletno zračenje i ozonizacija. Bilo bi dobro da svi naši proizvođači voda primjenjuju neku od ovih metoda u zavisnosti od složenosti hemijskog sastava, u cilju poboljšanja kvaliteta. Kvalitet ovih voda je definisan za fizičke, hemijske, biološke. mikrobiološke i radiološke parametre u vidu MDK (maksimalno dozvoljenih koncentracija). Kriterijumi za izradu standarda zasnivaju se na standardima Evropske Unije i preporukama svjetske zdravstvene organizacije. U zavisnosti od tipova voda za piće određeni su i nacionalni standardi.

S obzirom da su propisani standardi kvaliteta i hemijski sastav flaširanih stonih, prerađenih i mineralnih voda prokomentarisani u radu „Voda kao potreba ili lek” na EKO konferenciji 2001 godine, autor ovim radom analizira medicinske aspekte, odnosno pozitivne ili negativne efekte na zdravlje ljudi pojedinih makro i mikro komponenti koje se mogu naći u flaširanim vodama na našem tržištu.[29]

Ljudskom organizmu najbolje odgovara pitka voda podneblja na kojem živi, pitka voda iz drugih, udaljenih podneblja možda neće biti dovoljno zdrava.

Postoji jako puno neugodnih istina oko flaširane vode. Više od 40% flaširane vode je filtrirana voda iz slavine. Najveći razlog zašto ljudi kupuju flaširanu vodu je navođenje ljudi da misle da moraju potrošiti novac na nešto što im zapravo ne treba ili što već imaju. Industrije pića, potrošile su milijone na plašenje ljudi usmjereno na konzumiranje vode iz slavine. U propagandi tih industrija naglašavalo se da ako ljudi žele biti sigurni da piju čistu vodu trebaju kupovati flaširanu. To je stvorilo nesvjesno vjerovanje da nitko tko je ekološki osviješten ne pije vodu iz slavine.

Nedavno provedena studija američkog Northeastern sveučilišta otkrila je da se bakterije mogu razmnožavati i u flaširanoj vodi  i mogu biti uzrok crijevnih problema, proljeva i mučnina. Flaširana voda može biti zdrava za piće samo ako je flaširana u staklenim bocama, ali je preporučljivo prije donošenja odluke da li ćete takvu vodu koristiti za piće, provjeriti njezin hemijski sastav u zavodu za javno zdravstvo. Možda će biti dobra za Vaš organizam, a možda neće. Masovnim korištenjem flaširane vode, a pogotovo iz plastične ambalaže takođe pridonosimo ekološkim problemima koji nas okružuju.

Mnoge svjetske rijeke zagađene su velikim količinama ljudskih i životinjskih fekalija, mnogobrojnim vrstama industrijskih otpadaka i otrova, mnogobrojnim pesticidima i   herbicidima, hormonima, opasnim bakterijama, ostacima bolesnih tkiva, malignim stanicama, “molekularno” su informisane sa brojnim bolesnim frekvencijama i neprovjerenih mogućih “genetskih” nepoželjnih uticaja na ljude drugih podneblja,  …. Sirovine za proizvodnju laboratorijskih pitkih voda vrlo često se uzimaju iz takvih rijeka i obradom u hemijskim i farmaceutskim industrijama pretvaraju u pitku vodu, flaširaju, distribuiraju i prodaju reklamirajući se kao neophodno potrebna ljekovita voda za svakog čovjeka. Makrobiološki i mikrobiološki takve se vode mogu pretvoriti u pitke vode i dodavanjem minerala u procesu proizvodnje prilagoditi potrebama ljudskog organizma, ali sa stanovišta molekularne biologije kvantne fizike i genetike, sve takve vode su “informirane vode”, obrađene vrlo preciznim laboratorijsko-industrijskim tehnološkim postupcima. Takve vode mogu u sebi sadržavati brojne genetske strukture, genetske informacije, hormonske strukture, kancerogene i druge molekularne i kvantne informacije ljudi onog podneblja gdje su „uzete kao sirovina“ i proizvedene (npr. za poznatu i mnogo reklamiranu vodu Asea, sirovina se uzima iz kineske rijeke Jangce, poznate kao jedne od najzagađenijih rijeka na svijetu).

Ako se odlučite piti takvu vodu, tada svakodnevnom konzumacijom, Vi svoj organizam fiziološki molekularno biološki navikavate na njezin umjetni, laboratorijski sastav, stvarajući „naviku i neophodnu ovisnost, poput droge, o takvoj vodi“.  Tokom nekoliko mjeseci pijenja laboratorijski proizvedene pitke vode Vi blokirate i “otupljujete” prirodnu sposobnost Vašeg organizma da sam svakodnevno stvara i održava homeostazu ( = ravnotežu) prirodnog sastava Vaših, samo Vama, svojstvenih i neophodno potrebnih tjelesnih tečnosti usklađenih sa potrebama Vaših stanica i lokalitetom na kojem živite.

KAKO MOŽEMO DOBITI ČISTU, PITKU, ZDRAVU VODU, NAJBOLJU SA NAŠ ORGANIZAM ?

1.- iz prirodnih izvora čiste, pitke vode

2.- iz svježe iscijeđenih sokova

3.- iz ekološki uzgojenog voća i povrća

4.- svakodnevnim pročišćavanjem vode za piće i pripremu jela pomoću filtera za vodu (sa aktivnim ugljenom) koji se obavezno moraju redovito održavati kako bi se sačuvala zdravstvena ispravnost vode koja izlazi iz filtera.

 

Zaključak

 

Voda je temelj života na Zemlji. Kvalitet života direktno zavisi od kvaliteta vode. Dobar kvalitet vode omogućava zdrave ekosisteme, čime se poboljšava zdravlje ljudi. Međutim, loš kvalitet vode pogađa okolinu i zdravlje ljudi. Na primjer, zbog bolesti koje se prenose vodom svake godine umre više od 1,5 miliona djece.

Kvalitet vodnih resursa sve je više ugrožen zagađenjem. Ljudske aktivnosti u posljednjih 50 godina uzrok su rekordnog zagađenja vodnih resursa. Procjenjuje se da više od 2,5 milijarde ljudi širom svijeta nema odgovarajuću odvodnju otpadnih voda. Svakog se dana u svjetske vode ispušta 2 miliona tona otpadnih voda i ostalih elemenata. Taj je problem još istaknutiji u zemljama u razvoju, gdje se u površinske vode ispušta više od 90% nepročišćenih otpadnih voda i 70% neobrađenog industrijskog otpada.

Osim rastućeg broja izvora zagađenja, i učinci klimatskih promjena – poput učestalih/dugih perioda poplava i suša – predstavljaju dodatan izazov za kvalitet vode. Povećan broj stanovnika, kao i promjenjivi obrasci proizvodnje i potrošnje doveli su do snažnog rasta industrijskih procesa, rudarenja, poljoprivrede i urbanizacije, što za posljedicu ima odlaganje teških metala, radioaktivnih elemenata, organskih toksina, te odbačenih lijekova u okolinu.

Svi živimo u blizini vode, pa smo svi dužni štititi izvore vode od zagađenja. To ne može biti dužnost samo državnih tijela. Svi sektori, javni i privatni, moraju preduzeti odgovarajuće i prikladne radnje za sprečavanje zagađenja. To traži otvoren angažman svih zainteresovanih strana, od pojedinaca i lokalnih zajednica do međunarodnih organizacija, nevladinih udruženja i civilnog društva. Radnje treba diferencirati prema vrsti korištenja voda i sudionicima, odnosno radi li se o pojedincu ili korporaciji.

Hitno je potrebno pojačati istraživanje, praćenje i procjenu kvaliteta vode na svjetskom, regionalnom i lokalnom nivou korištenjem cjelovitog pristupa koji sliv koristi kao jedinicu upravljanja. Naučni nalazi iz istraživanja trebaju doprinijeti valjanom oblikovanju i provođenju politike. Nadalje, kako bi se osigurala usklađenost sa propisima i pravilima i njihovo provođenje,  potrebne su regulatorne funkcije osigurane finansijskim i kadrovskim resursima.

Čista voda je život. Već posjedujemo znanja i vještine potrebne za upravljanje vodama. Sada nam još treba volja. Život i blagostanje ljudi zavise od našeg sadašnjeg ponašanja poput sluga, a ne zagađivanje tog najdragocjenijeg resursa – čiste vode.

Ljudsko tijelo se sastoji od 55-75% vode i tu vodu treba konstantno nadoknađivati da bi nam organizam funkcionisao bez problema. U prosjeku, osoba treba da pije oko dva litra vode dnevno da bi nadoknadila prirodan gubitak tečnosti (putem znojenja, disanja…).

Voda nam pomaže da uklonimo sporedne produkte koji nastaju razgradnjom masti. Ovaj proces je vrlo značajan kod osoba koji žele da oslabe. Voda razređuje štetne produkte koji se stvaraju metaboličkim procesima, omogućavajući organizmu da ih se brže oslobodi.

Ukoliko tijelo nema dovoljno vode, jer osoba nedovoljno unosi tečnost (dehidratacija), to će se odraziti na funkciju cijelog organizma i takva osoba će osjećati umor, glavobolju, vrtoglavicu, žeđ i grčeve u mišićima.

Voda efikasno suzbija apetit, tako da se osobama koje žele da oslabe preporučuje da popiju čašu vode pre svakog obroka.

Treba obratiti pažnju na unošenje čaja i kafe, jer su vrlo jaki diuretiuci i uzrokuju veliki gubitak tečnosti iz organizma. Takođe, treba obratiti pažnju na sastojke napitaka koje pijete, jer je samo voda napitak koji nema kalorija i koji se može piti u neograničenim količinama bez posljedica po tjelesnu težinu.

Dovoljno unošenje vode ili unošenje veće količine voća i povrća je nešto najbolje što možete da učinite za svoju kožu, jer ona tada izgleda sveže. Od voća i povrća najbolje je uzimati ono koje sadrži veliku količinu vode: grožđe (83%), paradajz (97%), patlidžan (92%), jagode (91%) i lubenica (93%).

U zaključku treba reći da je voda nezamjenljiva i da ishranu u ljetnjim mjesecima treba prilagoditi visokim temperatura, što znači da treba prvenstveno unositi voće i povrće.

Briga o vodama je zadaća i odgovornost svakog pojedinca. To znači da svaki čovjek na planeti Zemlji, bez obzira gdje mu je mjesto življenja, treba dati osobni doprinos kako bi naredne generacije imale uslove za život. Stoga sva saznanja i spoznaje o vodi ne daju čovjeku, u bilo kojem trenutku njegovog postojanja na planeti Zemlji, nikakvo pravo da je neograničeno troši i zagađujue.

Vodni resursi, koji znače život na Zemlji, obavezuju nas na racionalno potrošnju i održivo korištenje, pa zbog toga svako od nas mora voditi računa o potrošnji vode, o okolini, čiji je voda posebno važan dio, te shvatiti da zagađujući okolinu zagađujemo i vodu. Svako od nas može učiniti taj mali korak i pokazati dobru volju i zapravo kulturan odnos prema vodi i prema svima koji je trebaju, a treba je svako živo biće. Ne zaboravimo da je voda dio nas, te da brigom o vodama, brinemo o sebi, svojoj djeci i generacijama koje dolaze.

Literatura

  1. Glavač V., (2001). Uvod u globalnu ekologiju, 2. ispravljeno i dopunjeno izdanje; Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb.
  2. Grginčević, M.; Pujin, V. (1998). Hidrobiologija, Priručnik za studente i poslediplomce, Ekološki pokret grada Novog Sada.
  3. Gligorić M.(2010). Priprema vode za piće, Tehnološki fakultet, Zvornik.
  4. Dolinić, N.(1996). Uticaj vode na zdravlje, JNL „ECOLOGICA”, Spec. izdanje br.3, Beograd.
  5. Dalmacija B.(2010).Predavanja iz predmeta – “Kvalitet vode za piće”, PMF, Novi Sad.
  6. Dalmacija B. i I. Ivančev-Tumbas. (2004). Analiza vode – kontrola kvaliteta, tumačenje rezultata, Departman za hemiju PMF, Novi Sad.
  7. Dalmacija B., J. Agbaba, M. Klašnja. (2005). Dezinfekcija vode, Departman za hemiju PMF, Novi Sad.
  8. European Food Safety Authority (EFSA), 2010
  9. Pravilnik o higijenskoj ispravnosti vode za piće, “Službeni list SRJ”, br. 42/98 i 44/99.
  10. Jahić M. (1990). Kondicioniranje voda, Priprema vode za piće i prečiščavanje zagađenih voda, Sarajevo.
  11. Mayer D. (2004). Voda od nastanka do upotrebe, Zagreb.
  12. Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo.
  13. Stojanović V. (2005). Voda. Gornji Milanovac.
  14. Stojiljković D. (2001). Voda kao potreba ili lek, EKO-Konferencija, Monografija – Zaštita životne sredine gradova i prigradskih naselja, Novi Sad.
  15. Hodović-Bašić G.(2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja.
  16. Hadžiselimović R., Maslić E. (1996). Biologija 1. Sarajevo: Federecija Bosne i Hercegovine – Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta.
  17. Water For people, Water For Life”, The UN World Water Development Report, 2003.

[1]Stojanović V. (2005). Voda. Gornji Milanovac , str.5

[2] Pravilnik o higijenskoj ispravnosti vode za piće, “Službeni list SRJ”, br. 42/98 i 44/99.

[3] Glavač V., (2001). Uvod u globalnu ekologiju, 2. ispravljeno i dopunjeno izdanje; Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb, str. 100

[4] Jahić M. (1990). Kondicioniranje voda, Priprema vode za piće i prečiščavanje zagađenih voda, Sarajevo,str.132

[5] Dalmacija B.(2010).  Predavanja iz predmeta – “Kvalitet vode za piće”, PMF, Novi Sad, str.88

[6]Dalmacija, B.; Ivančev-Tumbas I., (2004). Analiza vode – kontrola kvaliteta, tumačenje rezultata, Prirodno-matematički fakultet, Departman za hemiju, str.108

[7]Grginčević, M.; Pujin, V. (1998). Hidrobiologija, Priručnik za studente i poslediplomce, Ekološki pokret grada Novog Sada, 1998., str.111

[8] Hodović-Bašić G. (2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja. Str.106

[9] Hodović-Bašić G. (2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja. Str.108

[10]Mayer D. (2004). Voda od nastanka do upotrebe, Zagreb, str.98

[11]Gligorić M.(2010). Priprema vode za piće, Tehnološki fakultet, Zvornik, str.99

[12] Hodović-Bašić G.(2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja

[13] Hodović-Bašić G.(2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja

[14] Hodović-Bašić G.(2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja. Str.115

[15] Hodović-Bašić G.(2004.) Promjena fizičkih, hemijskih i sanitarnih parametara kvaliteta mineralne vode tokom tehnološkog procesa punjenja. Str.120

[16]  Mayer D.(2004).Voda od nastanka do upotrebe. Zagreb, str.156

[17] European Food Safety Authority (EFSA), 2010

[18] European Food Safety Authority (EFSA), 2010.god.

[19] Stojanović V.  (2005). Voda. Gornji Milanovac, str.86

[20] Hadžiselimović R., Maslić E. (1996). Biologija 1. Sarajevo: Federecija Bosne i Hercegovine – Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, str.86

[21] Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, str.102

[22] Stojiljković D. (2001). Voda kao potreba ili lek, EKO-Konferencija, Monografija – Zaštita životne sredine gradova i prigradskih naselja, Novi Sad.Str.106

[23] Dalmacija B.: Predavanja iz predmeta – “Kvalitet vode za piće”, PMF, Novi Sad, 2010.god.,str.62

[24]Dalmacija B. i I. Ivančev-Tumbas. (2004). Analiza vode – kontrola kvaliteta, tumačenje rezultata, Departman za hemiju PMF, Novi Sad, str.38

[25]Dalmacija B., J. Agbaba, M. Klašnja. (2005). Dezinfekcija vode, Departman za hemiju PMF, Novi Sad, str.43

[26] Water For people, Water For Life”, The UN World Water Development Report, 2003

[27] Water For people, Water For Life”, The UN World Water Development Report, 2003

[28] Dolinić, N.(1996). Uticaj vode na zdravlje, JNL „ECOLOGICA”, Spec. izdanje br.3, str. 230–234, Beograd.

[29] Stojiljković D. (2001). Voda kao potreba ili lek, EKO-Konferencija, Monografija – Zaštita životne sredine gradova i prigradskih naselja, str.187–192., Novi Sad.

 

Diplomski rad

Predmet: Ishrana

Profesor Dr. Momčilo Matić

Student Jovana Tošić

Beograd, oktobar 2019 god.

POSTANI I TI ESTETIČAR - KOZMETIČAR

OVDE

više informacija na telefon

POZOVI