Select Page

RANE NASTALE UJEDOM

YORK UNIVERSITY USA
Akademija za estetiku i kozmetologiju„Purity“
SEMINARSKI RAD
PREDMET „PATOLOGIJA“
RANE NASTALE UJEDOM
Profesor: Olivera Matović Student: Katarina Lomić
Beograd, 2021.

Sadrzaj:
1. Uvod
2. Rane
2.1 Zatvorene rane
2.2 Otvorene rane
2.3 Infekcija rane
2.4 Ulcus (čir)
2.5 Fistula
3. Ujed
3.1 Vrste i karakteristike ujeda
4. Ujed pasa
5. Ujed macaka
6. Ujed zmije
7. Ujedi insekata
7.1 Komarci
7.2 Pčele i ose
7.3 Krpelji
8. Literatura

1.Uvod
Temu:Rane nastale ujedom sam izabrala jer mi je bila najzanimljivija i ja sam se pronašla u
toj temi, kao mala a i sada kada me ujede insekt meni taj ubod i koža pocrveni i naduje se i
doktori su mi rekli da sam alergična na ujed pa pokušavam da ne diram te ujede da ne bi
nastale rane i neke infekcije.Radeci ovaj seminarski naucila sam mnogo toga što “sutra”
mogu da iskoristim. Jedina poteškoća koja je bila to da nema dovoljno dostupne literature i
informacija.
2.Rane
Rana (lat.vulnus) je povredom izazvan prekid kontinuiteta tkiva čoveka ili
životinje, koji zahvata kožu ili sluzokožu i može prodreti u dublje slojeve tkiva
u različitom stepenu.Rana nastaje uvek kada dođe do prekida kontinuiteta
kože. Ukoliko je rana manjeg promera (ubodna rana, oguljotina), sa
minimalnim krvarenjem ona može da zaraste sama od sebe u nekom kraćem
vremenskom roku (sedam dana).
Rana ili ožiljak su skup lokalnih ili opštih poremecaja, nastalih delovanjem bilo
kojeg štetnog agensa jačeg od otpora pojedinačnog tkiva. Izraženost
patoloških poremećaja zavisi prvenstveno o tome koliko je štetna bila noksa
koja ih je prouzročila te koliko su opsežno različita tkiva bila zahvaćena
njenim delovanjem. Životinjski organizam je, jednako kao i ljudski, zaštićen od
spoljašnjeg uticaja kožom, ispod koje se nalazi podkožje sa masnim tkivom.
Koža svojim elasticitetom omogućava difuzno raspoređivanje delovanja
manje sile te osigurava izostanak posledica rana. Ako štetni faktori (
mehanički, elastični, termički, hemijski ili infekcijski uzroci) nadjačaju
odbrambene sposobnosti organizma, dolazi do lokalnih i opštih promena koje
nazivamo ožiljak ( Rana). Lokalno delovanje traume menifestuje se na
ograničenoj površini koji možemo promatrati kao zonu potpunog uništenja,
zonu tkiva oštećenog vitaliteta ( koje se može ili ne mora oporaviti) te zonu
reakcije, tj. područje u kojem se odigravaju lokane reakcije na
traumatiziranom tkivu. Opšte delovanje traume i opšte reakcije na delovanje
mehaničke sile mogu biti neznatne te jedva vidljive, ali mogu biti i daleko
većeg značenja nego lokalne promene. Nas zanima trauma u užem smislu
reči, dakle oštećenje koje nastaje pod delovanjem mehaničke (fizičke) sile
kada je sila ranjavanja veća od otpora tkiva. Mehaničko delovanje sile koja
nanosi traumu može se podijeliti na: delovanje energije koja gnječi –
kompresija, na delovanje uvrtanja – torzija te na delovanje rastezanja –
trakcija. Kompresijom nastaju traume direktno na mestu delovanja sile, doktorzijom i trakcijom (koje razvlače tkiva) trauma nastaje na mjestu udaljenom
od delovanja sile. Slično tome funkcionise direktno mehanizam fleksije,
međutim on deluje samo kod čvrstih tkiva kao što su kosti (tzv. fleksiona
fraktura). Na te načine nastaju zatvorene rane. Međutim, ako je kožni omotač
popustio te je došlo do prekida, tada nastaju otvorene ozljede ili ožiljci
poznato kao rana. Osnovni značaj te podele jeste da je komunikacija
unutrašnjosti organizma kod otvorenih ozljeda (ili kako ih jednostavnije
nazivamo – rana) otvorena s vanjskom sredinom, te zbog toga postoji
mogućnost prodora bakterija u unutrašnjost organizma, što je glavni faktor
komplikacije.Toga nema kod zatvorenih trauma, iako i kod njih postoji
mogućnost znatnih i opasnih oštećenja unutrašnjih organa zbog delovanja
iste sile.


Zatvorene rane
Zatvorene rane nastaju delovanjem udarca tupog predmeta ili padom na tvrdu
površinu, pri čemu ne dolazi do prekida celovitosti kože ili sluznica, osim kod
ogrebotina (ekskoriationes). Međutim, javljaju se znatne promjene na
unutrašnjim tkivima, kao što su: potres tkiva (commotio), naboj tkiva
(contusio), zgnječenost tkiva (conquasatio), prekid tkiva (ruptura), istegnuće
tkiva (distensio), uganuće organa (distorsio), iščašenje (luxatio) te prijelom
kosti (fractura). Zatvorene rane u pravilu su popraćene više ili manje obilnim
krvarenjem (haemorrhagia, extravasatio). Krvarenje se uočava u rasponu od
neznatnih krvnih ekstravazacija u koži, sluznicama i potkožju (suggilatio,
suffusio), koje kolokvijalno nazivamo modricama ili krvnim podlivima, sve do
znatnijih izlivima krvi u novostvorenim telesnim šupljinama koje nastaju
delovanjem krvnih pritisaka prekinute krvne žile na okolna tkiva (haematoma)
ili nakupljanjem krvi u telesnim šupljinama. Takva obilna krvarenja u telesne
šupljine nazivaju se u zavisnosti o zahvaćenom delu tela: krvarenje u grudni
koš naziva se haemothorax, krvarenje u trbušnu šupljinu naziva se
haemoperitoneum, krvarenje u osrčje naziva se haemopericardium, krvarenjeu zglob naziva se haemarthros, a krvarenje u lubanji opisuje se kao epiduralni
ili subduralni hematom.
Opšte promjene: Uz lokalne posledice, mehanički faktori koji uzrokuju
zatvorene rane mogu prouzročiti i opšte promene u organizmu, koje se
najčešće manifestiraju kolapsom periferne cirkulacije, tj. šokom. Takve opšte
promene značajnije ugrožavaju opstojnost organizma od često
spektakularnijih spoljnih rana. Među najpoznatijim opisanim posledicama
zatvorenih rana, koje znatno utiču jesu blast sindrom i crush sindrom. Blast
sindrom se manifestuje pojavom šoka i grupe simptoma koji se manifestuju
kao posledica eksplozivnog udarnog talasa(koji se može prenositi putem
vode, vazduha ili čvrstih supstanci), uzrokujući obilna uništavanja unutarnjih
tkiva i organa. Crush sindrom je posledica gnječenja tkiva (prvenstveno
mišića), nastalog urušavanjem prirodnih tvorbi ili građevina uz zatrpavanje
organizma, koji zbog pritiska mase urušenog materijala trpi obimna
nagnječenja uz nastanak šoka, a pacijent često završava u renalnoj
insuficijenciji.


Otvorene raneRane definišemo kao rane koje obeležava prekid kontinuiteta kože ili
sluznica, pri čemu može doći do delimičnog ili potpunog oštećenja i na
dubljim tkivima. Po tome se one razlikuju od ogrebotina (excoriationes), koje
karakterizujemo samo prekid kontinuiteta epiderme. Kod jednostavnih rana
povređene su samo koža i potkožje, dok su kod složenih rana oštećena i
dublja tkiva. Iako su u etiologiji nastajanja rana prisutne i druge nokse osim
mehaničkih (kao što su toplinska energija, hemijski spojevi, zračenja itd.),
velika većina rana nastaje delovanjem mehaničkih sila. Za razliku od rana
koje su nastale delovanjem nekontrolirane mehaničke sile (bilo namerno ili
nenamerno), rane koje nastaju u sklopu procesa lečenja pacijenta zovemo
operacijskim ranama. One bi trebale biti nanošene planski i sterilno, a tok
isceljenja trebao bi proteći per primam intentionem( prvi motiv).
Prema tipu mehaničke sile i vrsti oruđa ili oružja koja su prouzročila
ranjavanje, uobičajene vrste rana su:
1. Ubodna rana (vulnus punctum seu vulnus ictum), koja nastaje delovanjem šiljatog
uskog oruđa ili oružja, kao što su vršak noža ili igle. Rana je mala, nekad jedva uočljiva.
Ivice rane su oštri, bez promena okoline rane. Rane koje imaju samo ulazni otvor su ubodne,
a one s izlaznim otvorom su probodne. Ove rane mogu biti složene, ukoliko je došlo do rane
dubljih tkiva ili jednostavne, ukoliko do nje nije došlo. Ako je prisutno otvaranje telesnih
šupljina (abdomen, pleura), onda su rane penetrantne, a ako je probijen neki od šupljih
unutarnjih organa onda su perforativne.
2. Posekotina (vulnus scissum), koja nastaje delovanjem oštrog i pločastog predmeta
(sečiva). Ivice rane su oštri, a oštećenja su uočljiva u okolini rane. Ako rana zjapi ili je
preklopljenih ivica, onda je zatvorena. Najčešće je prisutno manje ili obilnije krvarenje, a uz
presecanje krvnih žila često su presečeni i živci i tetive, što takve rane čini složenima.
3. Kidanje (vulnus laceratum), koje je relativno pravilnih, ali neravnih te malo nagnječenih
ivica. Uglavnom je ispunjena krvlju, dok se u dubini mogu uočiti povređene krvne žile, živci i
tetive, što je posledica mehanizama kidanja i trakcije, izazvanih udarcem tupim predmetom.
4. Razderana i smrskana rana (vulnus lacerocontusum), koja nastaje kombinacijom
delovanja sila gnječenja i trakcije. Nepravilnog izgleda, nagnječenih ivica i neravnomjernog
toka, ova rana u pravilu uključuje i oštećenja dubljih tkiva. Krvarenje je izraženije nego u
razderotini, a opasnost od infekcije pojačana je zbog prisutnosti devitaliziranog tkiva.5. Ugrizna rana (vulnus morsum), koja nastaje ujedom domaćih i divljih životinja (u našoj
praksi izuzetno retko kod ljudi). U pravilu je mala i zavisi o količini zahvaćenog tkiva te o
obliku i veličini zuba. Ukoliko je prilikom ugriza došlo do opsežnijih oštećenja, opisuje se kao
razderana i prignječena rana, a ukoliko je otkinut deo tela, opisuje se kao mutilatio ili
unakaženje.
6. Nagnječenje (vulnus contusum), koje nastaje prilikom gnječenja, uzrokovanim tupom
mehaničkom silom koja je bila dovoljno intenzivna da prouzroči “pucanje” kože ili sluznica.
Postrelna rana (vulnus sclopetarium seu explosivum), koja nastaje kao posledica ranjavanja
vatrenim oružjem.
Infekcija rane
Iako su bolesti uzrokovane infekcijom rane zasebna nastavna jedinica, nemoguće je zaobići
infekciju kao moguću komplikaciju ranjavanja. Stoga ćemo u sažetom obliku spomenuti
najbitnije faktore koji utiču na razvoj zarastanja rana, a uzrokovani su primarnom ili
sekundarnom infekcijom. Prekidom kontinuiteta kože i sluznica javlja se mogućnost prodora
mikroflore u dubinu organizma pa takve rane postaju inficirane rane. Osim operacijskih rana,
svaka je rana primarno inficirana (kontaminirana), što znatno utiče na proces isceljenja bilo
spontano ili uz primerenu terapiju. Najčešće se suočavamo sa mešovitom infekcijom
aerobnim i anaerobnim bakterijama. Infekcija rane najčešće se opisuje prema vrsti
mikroflore koja je uzrokuje i prema kliničkoj slici koja se razvija kao posledica infekcije, te ju
delimo na: piogenu, anaerobnu i putridnu. Opšti i lokalni uticaji pogodni su za razvoj
infekcije. Opšti uticaji su: pad opšte otpornosti organa, fizička iscrpljenost, gubitak krvi,
anemija, gladovanje i hladnoća. Lokalni faktori koji pogoduju razvoju infekcije su: količina
razmrskanog tkiva (conquasatio), količina nekrotičnog tkiva, džepovi u rani, hematomi i
poremećaj cirkulacije (što stvara uslove za razvoj moguće podloge koja pogoduje rastu i
razvoju mikroorganizama). Dokazano je da do 5 sati nakon povrede nema značajnih
promena u lediranom tkivu, dok se između 5. i 9. sata u rani mogu uočiti polinuklearni
leukociti i limfociti. Od 9. do 12. sata od povrede u rani su uočeni gram-pozitivni uzročnici
(kao što je Clostridium perfringens), dok se gram-negativna mikroflora uočava kasnije.
Između 12. i 24. sata od ozljeđivanja razvijaju se piogeni koki i saprofiti.. U razdoblju između
1. i 7. dana iz rane je moguće izolovati sporogene anaerobe i streptokoke, a u vremenu
između 7. i 20. dana moguće je izolovati nesporogene bakterije (Escherichia coli i različite
vrste Proteus sp.), dok anaerobi nestaju. Dvadeset dana nakon povrede, ukoliko nismo
pacijenta podvrgli odgovarajućem doktoru, u rani je moguće uočiti i izolovati piogene
uzročnike (uglavnom streptokoke i stafilokoke).Ulcus (čir)
Ulkus je rana kože ili sluznica koja ima lošu tendenciju zarastanja. Uvijek se uočava
prisutnost gnojenja, bilo da je gnojenje uzrok nastanka ulcusa ili se ono javlja sekundarno
nakon pojave čira. Obično razlikujemo primarno nastale idiopatske te sekundarno nastale
simptomatske ulkuse. U patogenezi čira izmenjuju se unistavanje i raspadanje tkiva
(stadium destructionis),razgraničenje i čišćenje (stadium purificationis) te stvaranje mladog
granulacijskog tkiva (stadium reparationis). Rub čira često je uzdignut uz nepotpunu
epitelizaciju. Ukoliko čir traje duže vreme, njegovi otvori postaju ožiljkasti (kalozni čir).
Lokalno lečenje usmerujemo ka etiološkoj terapiji čira, uz primenu toplo-vlažnih antiseptičkih
obloga, a nakon prestanka gnojenja primenjujemo zavoje s antibiotskim mastima ili u slučaju
obilne sekrecije čira antiseptičkim prašcima za posipanje za rane. U nekim slučajevima
preporučuje se radikalno lečenje plastičnom operacijom, uz osiguravanje svih uslova za
primarno celjenje. Ponekad se preporučuje i stvaranje kraste kauterizacijom. Lečenje čireva
na sluznicama prvenstveno se svodi na sistemsku etiološku terapiju, a po potrebi na
uklanjanje čira hirurškim zahvatom.
Fistula
Fistula je svaka stara rana u obliku kanala koja ima slabu tendenciju zarastanja, pri čemu se
iz rane cedi gnoj ili neka od telesnih tečnosti. Po obliku i etiologiji razlikujemo gnojne fistule,
sekrecijske fistule i ekskrecijske fistule, a sve tri skupine po nastanku mogu biti prirođene i
stečene. Gnojna fistula sastoji se od otvora fistule, kanala fistule i dna fistule. Otvor fistule
obično je levkasto uvučen. U okolini fistule koža je bez pokrivača za kosu te je prekrivena
gnojem. Otvor fistule relativno je male površine budući da ga koža traži da se zatvori
epitelizacijom. Gnojna fistula sastoji se od otvora fistule, kanala fistule i dna fistule. Otvor
fistule obično je levkasto uvučen. Otvori gnojnih fistula ponekad čitav ožiljak pa gnoj stagnira
te probija na površinu kože pored primarnog otvora (kao što je slučaj kod perianalne fistule).
Dno fistule je gnojna šupljina u kojoj leži uzrok nastanka fistule. Etiologiju u pravilu čine
strana tijela, nekrotično tkivo ili tkivo koje nije razgraničeno. Gnojni džepovi sami po sebi
deluju poput stranih tela. ). Ekskrecijske fistule zahvataju šuplje organe koji sadrže
ekskremente (telesne izlučevine), kao što su: fistula crijeva, fistula vagine, rektovaginalna
fistula, fistula mokraćnog mjehura, fistula uretre itd.3.Ujed
Ujedina, ujedena rana, (lat. vulnus morsum) je podvrsta suze, nastala kao posledica
povređivanja zubima, čoveka ili životinja.
Ujed (lat. morsus) treba razlikovati od ujeda rane (ujedine). Kod ujedine dolazi do prekida
kontinuiteta kože, a kod ujeda ne dolazi do prekida kontinuiteta kože. Takođe ujed ima oblik
zubnih lukova (gornje ili donje vilice) sa otiscima zuba na koži u obliku pilinga i krvnih
podliva.


Vrste i karakteristike ujeda
1. Ujed kod ljudi koja potiče od sopstvenih zuba
Ova vrsta ujedina kod ljudi koja potiče od sopstvenih zuba, najčešće nastaje;
● Prilikom jela,
● Onesvešćenosti kod epileptičkih ili drugih toničnih kontrakcija,
● Prilikom pada na donju vilicu ili aktivnim udarom u predeo donje vilice.
2. Ujed kod ljudi koja potiče od tuđih zubaOva vrsta ujedina kod ljudi nastaje ujedom druge osobe ili životinja;
● Ljudska ujedina
Ove rane nanesene su zubima drugog čoveka i najčešće su lokalizovane na isturenim
delovima tela; nos, prsti usna školjka,, za vreme tuče, silovanja, kod nasilnog mehaničkog
gušenja (lat. oclusio nasi et oris, strangulatio manualis, compressio thoracis).
● Životinjska ujedina
Ove rane nanesene su zubima životinja i najčešće su lokalizovane na udovima, rukama ili
nogama i mogu biti;
● Zaživotna, kada su nanete najčešće zubima, pasa, mačaka,konja,vukova) i
● Postmortne (nakon smrti), kada je najčešće nanete od strane pacova,pasa,
mačaka.
4.Ujedi pasa
Ugrizi pasa u svijetu su prvenstveno zdravstveni problem zbog potencijalnog smrtonosnog
ishoda, što je posebno naglašeno kada su u pitanju deca.Ne bismo to trebali zaboraviti u
određenom procentu smrtnih slučajeva ljudski ishod može biti posledica besnoće nakon
ugriza psa.Psi napadaju uglavnom slabije i mlade osobe.
Psi vrlo često grizu svoje vlasnike i ljude u svom okruženju (oko 70% svih ugriza). Iako se
smatra da određene rase pasa (Pit Bull, Njemački ovčar, rotvajleri, itd.) Dovode do ozbiljnih
povreda, a druge rase pasa mogu ugristi do smrti nakon što ujedu ljude. Teže povrede
nastale kao posledica ujeda, po navodima iz literatute, su obično lokalizovane na glavi i
vratu čoveka.

Epidemiološke karakteristike ujednih rana poreklom od psa
Prema proceni 34 miliona domaćinstava u SAD poseduje psa, s ukupnom populacijom pasa
od 68 miliona. Gustina populacije pasa varira širom sveta, naime zemlje u razvoju imaju
visok procenat uličnih pasa. Faktori rizika od ugriza psa uključuju starost psa, rasu, veličinu,
zdravstveno stanje, pol i reproduktivni status. Prema nekim procenama rizik da čovek bude
ujeden je veći kada se radi o psu koji nema rasno poreklo ili se radi o nemačkom ovčaru ili
čau čau, najčešće ženskog pola, veće telesne mase (jedinke teže od 22,7 kg), starosti od 6
meseci do 4 go-dine i bez potomstva. Nijedan pas se ne rađa agresivan, ali može postati
agresivan kroz neadekvatno disciplinovanje i trening. Stoga veterinari treba da naglase i
podrže edukaciju svojih klijenata u vezi sa agresivnošću i propisima koji se tiču kontrolisanja
neželjenog ponašanja životinja ili vlasnika koji ih zanemaruju. Podaci iz SAD ukazuju da se
oko 75% ujednih rana registruje kod osoba mlađih od 21 godine, s najvećim incidencijom u
dobi od 5 do 9 godina. Deca najčešće isprovociraju reakciju psa i često ne razumiju govor
tela psa. Prijave o visokoj prevalenciji ujeda među populacijom dece mogu biti posledica
povećane brige za zradvtvenu zaštitu dece u poređenju sa odraslim osobama. Ujedi pasa su
češći u populaciji muaškaraca (oko 65%). Više od 50% ujeda kod djece zapaža se na glavi,
licu i vratu. Večina ujeda od strane psa javlja se u periodu od aprila do septembra, kada su
vremenske prilike pogodne za aktivnosti u prirodi.
Ujedne rane i uzročnici infekcija
Klinički manifestna infekcija javlja se najčešće od 8 do 24 časa nakon povrede. Povrede koje
izaziva pas mogu rezultirati značajnijim funkcionalnim pogoršanjima. Zapaženo da najmanje
10% ujednih rana zaheva hiruršku obradu sa šivenjem rane, a između 1 i 5% ujednih osoba
zahteva hospitalizaciju. Mikroorganizmi koji izazivaju infekciju u ujednim ranama iliogrebotinama najčešće odgovaraju fiziološkoj oralnoj mikrofolori, iako mikroorganizmi iz
okoline ili sa kože oko povrede mogu takođe inficirati ranu. U ujednim ranama najčešće
može biti prisutno više mikroorganizama, s prosečnim brojem od 5 izolata po rani i to 3
aeroba i 2 anaeroba. Iako više od 80% kultura izazivaju patogeni mikroorganizmi, kod samo
15-20% ujednih rana razvija se posledična klinički manifestna infekcija. Uprkos tome što
brojni aerobni i anaerobni mikroorganizmi inficiraju ranu samo nekoliko vrsta kao što su
Pasteurella multocida, Eugonic fermenter-4a (EF-4a) i Capnocytophaga canimorsus dovodi
do sistemske infekcije. Modernim metodama anaerobe kultivacije shvaćena je stvarna uloga
anaerobnih bakterija u ujednim ranama. Vrste Fusobacterium sp. Bacterioides sp.,
Porphyromonas sp., Prevotella sp., i druge anaerobne gram-negativni bacili su često
uključeni. Erysipelothrix rhusiopathiae je često izolovan iz rana nastalih ujedom pasa.
Unatoč činjenici da brojni aerobni i anaerobni mikroorganizmi inficiraju ranu samo nekoliko
vrsta poput Pasteurella multocida, Eugonski fermentor-4a (EF-4a) i Capnocytophaga
canimorsus dovode do sistemske infekcije. Suvremene metode anaerobnog uzgoja shvatile
su stvarnu ulogu anaerobnih bakterija u pojedinačnim ranama. Fusobacterium sp.
Bacterioides sp., Porphyromonas sp., Prevotella sp. i drugi anaerobni gram-negativni bacili
često su uključeni Erysipelothrix rhusiopathiae često se izolira od rana ugriza pasa. Poseban
zdravstveni problem predstavlja potencijalna transmisija virusa besnila, uzročnika kuge ljudi i
tularemije u određenim regionima svete gde su ove bolesti endemski rasprostranjene.
Mačke su prirodni domaćini i rezervoari uzročnika Bartonella henselae koje prenose na ljude
ujedom ili ogrebom.
5.Epidemiološke karakteristike ujednih rana
poreklom od mačaka
U poređenju s psima, agresivnost mačaka prema ljudima manje je prijavljivana. U SAD oko
400.000 ujeda se prijavi svake godine, a rane nastale ujedom ili ogrebom mačke imaju veću
verovatnoću da se inficiraju, nego rane koje je izazvao pas. Ujedi od strane mačke čine 5 do
25% svih povreda ljudi vezanih za životinje, dok druge domaće i divlje životinjeučestvuju u manje od 1% prijavljenih ujeda. Većina ujeda od strane mačaka
je isprovocirana, a žene i odrasli najčešće bivaju ujedeni. Najčešće prijavljeni ujedi i ogrebi
od strane mačaka odnose se na mačke ženskog pola koje nemaju vlasnika i najčešće ih
prijavljuju starije žene. Zapaženo je u SAD, da se ujedi najčešće događaju leti u kasnijim
popodnevnim časovima. Rane koje uzrokuju mačke opisane su kao ogrebotine, ubodi i
razderotine. Mačke koje imaju vlasnike, najčešće ujedaju ljude za vrat, lice, ali i druge regije
tela ljudi, dok mačke koje žive na ulici najčešće nanose ozlede na glavi čoveka. Stariji ljudi
najčešće bivaju ujedeni za ruke.
Forenzičko ispitivanje ujednih rana
Ujedina je specifična rana koja nastaje delovanjem zubnog niza na kožu i/ili sluzokožu dela
tela. Opsežnost povređivanja zavisi od više činilaca: ugriza, jačine čeljusti, načina kidanja i
mesta povređivanja. Psi su mesožderi i oni imaju 3 sekutića, 1 očnjak, 4 predkutnjaka i 2
kutnjaka na jednoj strani gornje vilice i 3 sekutića, 1 očnjak, 4 predkutnjaka i 3 kutnjaka na
jednoj strani donje vilice. Odrasli psi imaju 42 stalna zuba. Važan deo u forenzičkoj proceni
ugriza psa je fenomen označen kao „hole-and-a-tear”. On podrazumeva višestruke trakaste
rane nastale od zuba psa (najčešće sekutića) sa pratećim ubodnim ranama. Pored ovih
povreda, u većini slučajeva mogu da budu prisutni defekt tkiva i „oznake“ koje ostavljaju
kandže psa. U forenzičkoj proceni ugriza posmatraju se ubodne rane, „okrugle rupe“
napravljene od zuba pasa bilo gornje ili donje vilice, koja sa jedne strane služi kao oslonac,
kao i prisustvo rane u tipu razderine koje su posledica delovanja drugih zuba tokom procesa
ugriza, trešenja i/ili kidanja tkiva. Rane nastale kao posledica ugriza psa, svrstavaju se u tri
osnovne grupe prema njihovoj težini: a) ugrizna rana bez smrtnog ishoda, b) ugrizna rana sa
direktnim ili indirektnim smrtnim ishodom i v) postmortalne razderine na telu žrtve. S obzirom
na činjenicu da zubi psa nisu oštri, preduslov za probijanje sva tri sloja ljudske kože je velika
vektorska sila po maloj povrini. Ova sila dostiže više stotina njutna, odnosno do tristotine
kiloponda po kvadratnom centimetru. Sila ujeda gotovo uvek izaziva pojavu površinskog
krvnog podliva kože.Ujedna rana od psa najčešće je lučnog oblika, prečnik luka zavisi od
rase i veličine psa koji je naneo ozledu, a kreće se u rasponu od 25,5 mm (za donju vilicu
psa težine do 9 kg) do 65,3 mm (gornja vilica psa težine preko 40 kg). Početak i završetakluka su obično najdublja mesta rane, jer se tu nalaze očnjaci psa. Forenzičkim ispitivanjem
vrši se rekonstrukcija događaja, indentifikuje pas/mačka, isključuje krivična namera, utvrđuju
patološka stanja kod psa/mačke i oštećenog lica i procenjuju se alternativna objašnjenja.
Izvođenje dokaza ujeda treba da prati multidisciplinarni pristup koji uključuje patologa,
forenzičkog odentologa, veterinara, policijske službenike i po potrebi i druge forenzičare.
a) Ispitivanje oštećenog lica: ispuniti sve obaveze proistekle iz zakonskih propisa koji se
odnose na ispitivanje mesta gde je došlo do ujeda; fotografisati sve ujedne i rane nanete
kandžama; prikupiti bris svih ubodnih rana za molekularnu i mikrobiološku analizu; pravilno
sakupiti dokaze; i dokumentovati sve radnje.
b) Ispitivanje psa/mačke: utvrditi da li je u u jedu učestvovao jedan
ili više pasa/mačaka; odlučiti da li će biti pokrenut krivični postupak; odlučiti da li će pas biti
eutanaziran, ako pas nije vakcinisan protiv besnila, da treba uzeti tkivo mozga za analizu;
fotografisati zube psa; prikupiti bris usne duplje za molekularnu i mikrobiološku analizu; uzeti
otiske zuba i kandži psa (u opštoj anesteziji ako su psi/mačke nemirni i agresivni) proveriti
da li na kandžama ima prisustva ljudskog tkiva; ispitati sadržaj želuca, prilikom obdukcije ili
izazvati povraćanje kod živih pasa/mačaka, takođe proveriti da li na zubima ima ostataka
ljudskog tkiva i odeće; sakupiti feces i proveriti ima li u njemu ima DNK ljudi; čuvati sve
dokaze i dokumentovati sve radnje.
6.Ujed zmije
Zmije napadaju čoveka samo iz straha, i samo i jedino ukoliko ih nagazite. Zmije su jako
opasne i u sezoni parenja ili dok neguju mladunce ali i tada, ako se povučete bez naglih
pokreta, neće napasti. Ukoliko se zmija nagazi ona će se instiktivno okrenuti i ujesti za nogu,
najčešće u visini čuklja. Otrovne zmije se u brzini teško razlikuju od neotrovnih, ali osnovno
je to da otrovnice imaju izraženu trouglastu glavu (kod neotrovnih je ona više jajolika) i dostasužen vrat, dok kod neotrovnih to nije slučaj.Otrovne zmije imaju jedan do dva šuplja zuba
vezana sa jednom kesicom punom otrova. Taj otrov luči jedna žlezda povezana sa kesicom.
Čim zmija zarije svoje zube u meso žrtve, iz kesice se izruči izvesna količina otrova u ranu.
U zmijskom otrovu postoje, zapravo, dve vrste otrova. Jedan deluje razorno na nervni
sistem, njega toplota ne uništava, drugi deluje na krv i krvarenje. Ima ljudi koji su otporni
prema zmijinom otrovu (imunitet). Neki se sa tom otpornošću rađaju, a drugi je steknu
ujedom zmije sa blažim otrovom ili davanjem seruma protiv ujeda zmije.
Klinička slika
Na mestu ujeda se vide dve male ubodne ranice koje ne krvare. Ubrzo na tom mestu
nastane crveni prsten koji postaje plavičast, tj. rana pomodri i javi se otok. Nešto kasnije se
na tom delu tela javlja obamrlost. Kad jednom uđe u krv, otrov se raznosi po celom telu.
Otrovani oseća i slabost i javljaju se drhtavica, vrtoglavica, puls mu se ubrzava a disanje
postaje sve teže, bled je, može nastati delimično ili potpuno otkazivanje bubrega. Krv može
da prestane da se zgrušava, ujedena osoba često povraća i ima prolive, gubi svest. Kasnije
se javljaju grčevi i potpuna neosetljivost (koma). Delirijum, smetenost i konvulzije najavljuju
intrakranijalno krvarenje koje je najčešci neposredni uzrok smrti.Ukoliko se ne reaguje
blagovremeno, nastupa paraliza centra za disanje a malo zatim i srce prestane da radi.
Za razvoj simptoma vrlo je važno mesto ujeda. Najopasniji ujedi su na glavi ili vratu, ili ako je
zmija ubrizgala otrov direktno u krvni sud.
Lečenje
Što ranije dati serum antiviperinum (intravenski ili intramuskularno), po protokolu sa
testiranjem na preosetljivost. Serum antiviperinum delotvoran je protiv poluotrovnih i otrovnih
zmija koje se javljaju u Evropi. Deci sa alergijskim bolestima ili reakcijama, kada se dobiju
podaci u ličnoj i porodičnoj anamnezi, poželjno je dati serum antiviperinum u bolničkim
uslovima, intramuskularno, i uz oprez. Treba uzeti mikrobiološki bris rane, a zatim je isprati
antiseptickim sredstvom.U svim slučajevima, potrebno je proveriti i sprovesti antitetanusnuzaštitu i dati antibiotike koji pokrivaju gram-negativnu i anaerobnu floru koja dominira u
ustima zmije.U slučaju velikog otoka koji remeti arterijsku cirkulaciju ekstremiteta indikovana
je hitna fasciotomija.
Ujedi insekata
Insekti (lat. Insecta) su najmnogobrojnija klasa životinja. Vrlo su raznoliki po obliku i načinu
života većinom su malih razmera telo im je sastavljeno iz tri jasno odeljena dela: glave, grudi
i trbuha; na glavi imaju par pisaka i tri para usnih delova; na grudima sa donje strane imaju
tri para člankovitih nogu a sa gornje dva para krila, ređe jedan par ili su bez njih. Prema
građi krila i usnog aparata dele se na mnogobrojne redove: tvrdokrilce, opnokrilce,
pravokrilce, leptire, dvokrilce, riličare itd. Razvijaju se preobražajem (metamorfozom) koja
može da bude potpuna (obuhvata jaje, larvu, lutku i odraslog insekta) ili nepotpuna (bez
stadijuma lutke).Gde god se nalazili u prirodi, uvek ćemo biti okruženi raznim insektima i
bubicama koji mogu delovati bezazleno, ali kao i sva živa bića, pa tako i oni – reaguju kada
osete opasnost ili su isprovocirani.Najčešći ujedi odnosno ubodi nam dolaze od strane
komaraca, osica, pčela, pauka, krpelja, nekih vrsta mrava pa sve do zastrašujućih
stršljena.U velikom procentu svi ujedi prođu brzo, sa malo otoka, bola i svraba i bez ikakvih
posledica, ali se lako može desiti i da osoba jače odreaguje na ujed u vidu raznih alergija
koji se moraju istretirati terapijom koju mora prepisati lekar.Srećom, na našim prostorima
skoro da ne postoje otrovni insekti čiji ubod ostavlja ozbiljne posledice, te ćemo se fokusirati
na one sa kojima se svakodnevno susrećemo.
Komarci
Komarci pripadaju porodici muva. Uglavnom su dovoljno veliki da ih golim okom svako može
primetiti. Postoje muški i ženski komarci a razlika je u veličini – mužjaci su obično malo veći i
žive do oko nedelju dana, dok ženke mogu živeti i do nekoliko meseci. Takođe, glavna
razlika je i u tome što samo ženke ujedaju. Kako ženke komaraca moraju opstati dok se ne
reprodukuju, logično je da se moraju hraniti, i to krvlju sisara. Njihov omiljeni obrok su
definitivno ljudi, a pored ljudi najčešće napadaju krave, konje i pse.Ujed komarca je neprimetan, tačnije čovek ne oseti nikakvu bol niti ubod u tom trenutku.
Tipična reakcija na ujed komarca je mali otok, crvenilo i svrab oko mesta uboda, najčešće
neposredno nakon ujeda. Svi ovi simptomi su zapravo lokalna alergijska reakcija naše kože
na pljuvačku komaraca.Danas su u apotekama i drogerijama dostupni preparati u vidu
spreja, kreme, stika, ulja i slično, prvenstveno da bi se ujed komarca uopšte sprečio, a zatim
i oni koji ublažavaju i uklanjaju simptome ukoliko do ujeda ipak dodje. Kako komarci svojim
ujedom dopru pod kožu i imaju direktan kontakt sa krvlju osobe koju ujedaju, postoje
određene bolesti koji komarci mogu prenositi, kao što su poznata malarija, virus zapadnog
Nila, žuta groznica i slično, međutim na našem području ove bolesti je gotovo nemoguće
zaraditi.
Bolesti koje prenose komarci
Malarija je infektivna bolest koju izaziva sićušni parazit Plasmodium i to bilo koja od četiri
vrste, koliko ih i postoji. Svaka od ovih vrsti ima svoje specifičnosti, bilo prema reakciji na
medikamente ili prema lokaciji u organizmu nakon infekcije, ali i prema efektima koje ima po
zdravlje čoveka.
Žuta groznica je bolest koju prouzrokuje virus žute groznice, koga prenosi komarac Aedes
aegypti. Ovi komarci ne mogu da se hrane i razvijaju na temperaturi nižoj od 23 °C i zbog toga je
žuta groznica bolest tropskih predela. Međutim, u uslovima avionskog saobraćaja njihovo
prenošenje je preko leta moguće i krajeve sa umerenom klimom. Kao i denga groznica,
čikngunja, virus zapadnog nila,itd.
Pčele i ose
Pčele, ose i stršljeni su nešto opasniji insekti od komaraca, iz razloga što imaju takozvanu
žaoku u kojoj čuvaju svoj otrov koji ispuštaju kada napadnu i ubodu svog ‘’neprijatelja’’. Za
razliku od komaraca, pčele, ose i stršljeni napadaju isključivo kada osete opasnost,
odnosno u samoodbrani. Kada zabodu žaoku u neprijatelja, ispuštaju otrov iz nje, zatimžaoka otpada, a insekt umire.Njihov otrov uglavnom nije opasan za ljude, sem za one koji su
posebno alergični na ubod ove vrste insekata, i koji se svakako moraju momentalno obratiti
lekaru ukoliko dođe do uboda, jer može izazvati anafilaktički šok kod koga se mora brzo
reagovati. Za osobe koje nemaju posebnu alergiju, simptomi uboda pčele ili ose se svedu
na neprijatan osećaj pri samom ubodu insekta, zatim na momentalni otok i bol na
mestu uboda, koji se kasnije pretvara u svrab.Kod osoba koje su osetljivije na ubode ovih
insekata mogu se javiti crveni pečati po čitavom telu, razni osipi, jače oticanje mesta
uboda ali i drugih delova tela, a čak može doći i do otežanog disanja. Osobe sa ovakvim
simptomima se moraju što pre javiti lekaru kako bi izbegli posledice. Veća opasnost za
svakoga može predstavljati nekoliko ili više uboda u nizu, jer u to slučaju može doći do
takozvanog trovanja sa oštećenjem nervnog sistema, koje može ostaviti ozbiljne
posledice, a može dovesti čak i do smrti.


Krpelji
Krpelji su minijaturni paukoliki paraziti koji žive u prirodi, najčešće skriveni u visokoj travi
odakle vrebaju svog narednog domaćina.Ovi insekti se hrane krvlju sisara. Do toga dođu
tako što borave u travi i među raznim biljkama, a kada pomoću svojih ‘’hemoreceptora’’
prepoznaju da se u blizini nalazi neki od sisara, pomoću svojih kukastih nožica se zakače na
svog domaćina i mogu se tu zadržati jako dugo.Krpelji najčešće napadaju ljude i pse. Samujed odnosno kačenje krpelja na kožu je potpuno neprimetan, zbog čega ljudi često krpelja
primete tek kasnije kada se koža oko njega zacrveni.Krpelji se najčešće kače na najtanjim i
najtoplijim delovima kože, uglavnom po nogama, unutrašnjosti kolena i butina, jer su
nam leti ovi delovi tela najčešće otkriveni. Takođe se neretko mogu uvući i u kožu glave, pa
je važno da redovno proveravamo predeo ispod kose.Krpelji su uglavnom bezopasni i
dovoljno je da se izvade iz kože određenim metodama. Simptomi ujeda su crvenilo i svrab
u predelu gde se insekt zakačio, na osnovu čega se uglavnom i primeti. Kod nekih osoba se
mogu javiti i ozbiljniji simptomi, odnosno alergijska reakcija koju prati groznica,
glavobolja, mučnina, povraćanje, bolovi u mišićima i slično. Ukoliko se to desi potrebno
je obratiti se lekaru kako bi proverio da nije došlo do zaraženosti nekom od bolesti koju
ovaj insekt nekada nosi.Najčešća bolest koju krpelji prenose je dobro poznata Lajmska
bolest, koja u kasnom stadijumu može dovesti do neizlečivih oboljenja kao što su artritis ili
oštećenja nervnog sistema. Gore navedeni simptomi potencijalno ukazuju na zaraženost
Lajmskom bolešću.


8.Literatura
● Medicinski leksikon, Medicinska knjiga Beograd-Zagreb, 1987 JU.
● Ćeremilac, Patologija mehaničkih povreda, Medicinska knjiga Beograd-Zagreb,
1973
● Osnovi Patologije Robins
● Wikipedija searc

POSTANI ESTETIČAR KOZMETIČAR, MAKE UP ARTIST ILI WELLNESS I SPA TERAPEUT

dermalni post

Više informacija na telefon 0607237853