Akademija za estetiku I kozmetologiju Purity

 

 

 

 

 

Seminarski rad

 

Anatomija

Hematoencefalna barijera

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Profesor: Olivera Matović                                                                                Student: Ana Jovanović

 

Beograd, 2018

SADRŽAJ

SADRŽAJ

 

  1. Sadržaj ………………………………………………………..2
  2. Uvod…………………………………………………………….3
  3. Moždane ovojnice………………………………………..4
  4. Livor………………………………………………7
  5. Linfociti…………………………………………………………8
  6. Hematološk odbrana……………………………9
  7. Zaključak……………………………………………………..10
  8. Literatura…………………………………………………….11

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UVOD

 

Hematoencefalna barijera – Krvno moždana barijera je separacija cirkulirajuće krvi od moždanog ekstraceluralnog fluida (BECF) u centrlnom nervnom sistemu (CNC). Ona se javlja duž svih kapilara I sastoji se od tečnih kontakta oko kapilara koji se ne javljaju u normalnoj cirkulaciji. Endotelne ćelije ograničavaju difuziju miroskopskih objekta (e.g. bakterija) I velikih hidrofilnih molekula u cerebrospinalnim fluid (CSF) , dok dozvoljavaju difuziju malih hidrofobnih molekula (O2, CO2, hormona). Ćelije barijere aktivno trnsportuju metboličke produkte kao što je glukoza kroz barijeru putem specifičnih protein. Ova barijera tkođe obuhvat gustu bazalnu membrnu I astrocitni spoj.

 

 

SADRŽAJ

MOŽDANE OVOJNICE

Moždane opne, moždane ovojnice ili moždanice (lat. meninges) su vezivni omotači, jedan ili više, na površini CNS-a kičmenjaka koji imaju zaštitnu i metaboličku ulogu. Nalaze se između mozga i lobanje i između kičmene moždine i kičmenih pršljenova. Izgrađene su od rastresitog i gustog vezivnog tkiva

 

DURA MATER

Najpovršnija opna je tvrda opna. Izgrađena je od čvrstog vezivnog tkiva I potpuno oblaže mozak I kičmenu moždinu.

Sastoji se od dva lista:

1.Vanjski, periostalni koji oblaže unutrašnju stranu kostiju lobanje I kičmenog kanala I bogato je opskribljen krvnim sudovima I živcima, i

2.Unutrašnji, meningealni list čiju unutrašnju stranupokriva jednoslojni mezenhimalni epitel.

Meningealni list je u odnosu sa paučinastom opnom od koje je odvaja spatium subdurale, I između oba lista durae mater nalazi se spatium epidurale s. extradurale, koji je osobito izražen u području medullae spinalis gdje ga ispunjavaju masno tkivo i plexus venosus vertebralis internus anterior et posterior. U lubanji, epiduralni prostor je virtuelan i postoji samo u području velikih krvnih sudova  tvrde moždane opne.

Nakon odstranjenja moždanih masa iz lubanje, opažaju se debele pregrade koje izgrađuju duplikature durae mater, a nastaju izbočenjem meningealnog sloja tvrde opne u lubanjsku šupljinu. Te pregrade međusobno razdvajaju pojedine dijelove mozga, pružaju im potporu i na taj način osiguravaju njihov stalan položaj prilikom raznih kretnji i položaja glave.

Neke pregrade su postavljene sagitalno (falx cerebri i falx cerebelli), a neke transverzalno (tentorium cerebelli, diaphragma sellae i cavum trigeminale).

Srpasta pregrada velikog mozga (falx cerebri) je duplikatura durae mater koja se nalazi između hemisfera velikog mozga, uložena u fissura interhemispherica. Srpolikog je oblika. Prednji dio falksa se sprijeda veže za crista gali ossis ethmoidalis. Gornji rub mu je konveksan i ide prema natrag duž unutrašnje strane krova lubanje sve do protuberantia occipitalis interna. Gornji rub se razdvaja i hvata na rubove sulcus sinus sagittalis superioris, tvoreći na taj način istoimeni venski sinus, sinus sagittalis superior. Donji rub falxa cerebri je konkavan i slobodan. Smješten je duž gornje, konveksne strane corpusa callosuma i sadrži sinus sagittalis inferior. Baza mu je smještena straga i dolje, te se spaja u medijalnoj liniji sa tentorium cerebelli.

Srpasta pregrada malehnog mozga (falx cerebelli) je mediosagitalno smještena duplikatura durae mater uložena između hemisfera malehnog mozga. Nalazi se ispod tentoriuma cerebelli. Stražnji rub ove pregrade je konveksan i pričvršćen za crista occipitalis interna, a prednji rub je slobodan i konkavan.

Šator malehnog mozga (tentorium cerebelli) je duplikatura durae mater smještena u transverzalnoj ravnini. Nalazi se neposredno ispod potiljačnih režnjeva velikog mozga, a iznad malehnog mozga, te dijeli lobanjsku šupljinu na dva dijela: gornji dio (gornja ili cerebralna osteo-fibrozna loža) u kojem je smješten telencephalon i diencephalon i donji dio (donja ili cerebelarna osteo-fibrozna loža) u kojem se nalaze mesencephalon i dijelovi rombencephalona.Stražnji rub tentorijuma je konveksan i veže se za rubove sulcus sinus transversi, obuhvatajući na taj način sinus transversus. Na mjestu gdje sulcus sinus transversi prelazi u sulcus sinus sigmoidei, rubovi tentorijuma pristupaju na gornji rub pirramida sljepoočnih kostiju.Između slobodnog ruba ili usjeka tentoriuma cerebelli (incisura tentorii) i gornjeg ruba dorsuma sellae nalazi se procjep, hiatus tentorii kroz koji prolazi mesencephalon. U nekim patološkim slučajevima koji rezultiraju povećanjem intrakranijalnog pritiska (intrakranijalna hipertenzija) može doći do pritiska oštrog ruba incisurae tentorii na mesencephalon ili do uklještenja girusa cinguli (transtentorijalna ili unkalna inkanceracija), što dovodi do teških neuroloških komplikacija, nekada i sa smrtnim ishodom. Uski prostor između mesencephalona i rubova tentoriuma je jedina komunikacija između subtentorijalnih i supratentorijalnih područja subarahnoidalnog prostora. Cerebrospinalni likvor cirkulira polagano oko mesencephalona prema gore do gornjeg ruba falxa cerebri gdje se preko granulationes arachnoideae apsorbira u vensku krv sinus sagittalis superior.

Diaphragma sellae je duplikatura durae mater razapeta između processus clinoidei anteriores i tuberculum sellae, sprijeda i gornjeg ruba dorsum sellae i processus clinoidei posteriores, straga. Ispod diaphragmae sellae u fossi hypophysialis klinaste kosti smještena je hipofiza. U sredini diaphragmae sellae nalazi se otvor kroz koji prolazi infundibulum, na kojem je pričvršćena neurohipofiza.

Trigeminalna duplja (cavitas trigeminalis) je duplikatura tvrde moždane opne smještena u području impressio trigeminalis na prednjoj strani piramide sljepoočne kosti. Ima oblik rukavice sa tri prsta koja sadrži korijenove n. trigeminusa (radix motoria i sensitiva), ganglion trigeminale i početne dijelove triju grana n. trigeminusa (n. ophtalmicus, n. maxillaris i n. mandibularis).

 

ARACHNOIEDA MATER

Paučinasta opna ili paučnica (arachnoidea mater) je tanka elastična membrana izgrađena od kolagenih i elastičnih vezivnih niti i obložena sa obje strane endotelom.  Zajedno sa pia mater formira mehku opnu ili leptomeninx. Za nju je karakteristično da nema krvnih sudova i živaca. Od durae mater je odvojena pomoću subduralnog prostora (spatium subdurale). Ispod arachnodeae mater (između arachnoideae mater i piae mater) nalazi se subarahnoidni prostor (spatium subarachnoideum s. leptomeningicum) koji je ispunjen moždanom vodicom (liquor cerebrospinalis). Kroz subarahnoidni prostor prolaze mnogobrojne nježne vezivne trabekule koje povezuju arachnoideu i piu mater. Na izbočenim mjestima tj. u području moždanih vijuga, ove dvije opne su mjestimično srasle, dok se u području moždanih brazda i pukotina razilaze, jer pia mater ponire u brazde i pukotine, a arachnoidea ih premošćuje poput paukove mreže po čemu je i dobila ime (paučinasta opna). U subarahnoidnom prostoru nalaze se krvni sudovi mozga (circulus arteriosus cerebri i njegovi ogranci) i početni dijelovi svih moždanih živaca.

 

CISTERNAE SUBARACHNOIDELES

Na bazi mozga, kao i u području moždanih pukotina odnosno fisura nalaze se jastučasta proširenja subarhnoidnog prostora označena kao cisternae subarachnoidales. Najveća cisterna smještena ispod arachnoideae mater leži u prostoru između produžene moždine i donje strane malog mozga. To je cisterna cerebellomedullaris posterior, nazvana nekada cisterna magna.  Na sagitalnom presjeku ima trokutast oblik, a kaudalno se nastavlja na subarahnoidni prostor u kičmenom kanalu. Preko aperturae medianae ventriculi quarti komunicira sa četvrtom moždanom komorom. U području pontocerebelarnog ugla nalazi se cisterna pontocerebelaris. Ona takođe komunicira sa četvrtom moždanom komorom preko dva otvora – aperturae laterales ventriculi quarti. Cisterna pontocerebellaris sadrži a. anterior inferior cerebelli, a labyrinthi, sedam predposlednjih kranijalnih živaca (V – XII), kao i v. petrosa superior, koja odvodi krv sa gornje strane malog mozga i uljeva se u sinus petrosus superior. (U vezi sa cisterna pontocerebellaris opisuje se po novoj anatomskoj terminologiji  i cisterna cerebellomedullaris lateralis koja zapravo predstavlja kaudalni dio pontocerebelarne cisterne i sa njom čini jedinstvenu anatomsku i neurohiruršku cjelinu). Prema naprijed se cisterna pontocerebellaris nastavlja u cisternu interpeduncularis, koja je smještena između moždanih krakova srednjeg mozga (crura cerebri). U cisterni interpeduncularis nalaze se rostralna trećina a. basilaris sa a. cerebelli superior i početnim dijelom a. cerebri posterior, te treći moždani živac (n. oculomotorius). Prema naprijed, cisterna interpeduncularis sa nastavlja u cisterna chiasmatica koja sadrže optičke živce i hijazmu, peteljku hipofize i grane a. carotis internae za pomenute strukture.  Cisterna chiasmatica se dorzalno produžava u cisternu laminae terminalis u kojoj se nalaze proksimalni segment a. cerebri anterior, početni dijelovi distalnog segmenta iste arterije, a. communicans anterior sa svojim granama i v. cerebri anterior. Lateralno od cisternae chiasmaticae, a u području sulcus cerebri lateralis nalazi se cisterna fossae cerebri lateralis koja sadrži a. cerebri mediu i njene ogranke. U prostoru između splenium corporis calosi i gornje strane malog mozga nalazi se cisterna ambiens. Ona okružuje prednju, lateralne i stražnju stranu srednjeg mozga i ujedno odjeljuje veliki od malog mozga. U njoj se nalaze: a cerebri posterior, a. cerebelli superior, v. cerebri magna, n. trochlearis i glandula pinealis.

 

PIA MATER

Mehka opna (pia mater) je unutrašnja moždana opna, smještena neposredno uz površinu mozga i kičmene moždine. Predstavlja visceralni list leptomeninxa. Slijedi sve vanjske oblike mozga i kičmene moždine, sa kojima je intimno povezana. Izgrađena je od kolagenih vezivnih niti i bogato je vaskularizirana.

 

Na velikom mozgu pia mater encephali presvlači sve vijuge (gyri cerebri) i uvlači se u moždane brazde (sulci cerebri). U području malehnog mozga, pia mater pokriva njegovu površinu, uvlačeći se samo u dublje pukotine (fissurae cerebelli), dok sa unutrašnje površine šalje produžetke koji samo djelimično oblažu brazde malehnog mozga (sulci cerebelli).

 

Mehka opna kičmene moždine (pia mater spinalis) proteže se od potiljačnog otvora do drugog slabinskog pršljena. Sa vanjske strane je u kontaktu sa cerebrospinalnim likvorom kroz koji prolaze nježne trabekule koje povezuju piu mater sa arachnoideom. Istovremeno, pia mater je povezana sa durom preko arachnoideae pomoću tzv. nazupčenih veza, ligg. denticulata. Ove veze su trokutastog oblika sa bazom koja se pripaja se na pia mater bočne strane kičmene moždine, između prednjih i stražnjih korijena kičmenih živaca, i vrhom koji završava na unutrašnjem listu durae mater.

 

 

 

LIKVOR

 

Likvor, moždanokičmena ili cerebrospinalna tečnost (Liqor cerebrospinalis) je tečnost po sastavu slična krvnoj plazmi koja ispunjava šupljine svih moždanih komora I kičmenog kanala I kod čoveka se nalazi u prostoru između meke (pia mater) I paučinaste moždanice (arachnoidea) nazvanom subarahnoidalni proctor. Taj proctor je na pojedinim mestima proširen u cistern koje su pogodne za punktiranje likvora. Likvor ima zaštitnu ulogu jer kao vodeno jastuče sprečava povrede  nežnih moždanih delova.

 

SASTAV I ULOGA LIKVORA

 

Likvor je po sastvu veoma sličan krvnoj plazmi , osim što ne sadrži eritocite, a limfocite samo u malim količinama kod čoveka ne više od 5 ćelija po 1 m3 Takođe količina belančevina u likvoru je manja nego u plazmi.

 

Stvara se  u horioidnim spletovima koji nastaju tako što delovi meke moždanice ulaze u moždane komore I tu sa epitelnim omotačem komora grade ove spletove. Iz bočnih komora velikog mozg likvor otiče u trću a zatim u četvrtu komoru, kroz otvore na krovu četvrte moždane komore likvor odlazi u subarahnoidalni proctor, a iz njega otiče u venske sinuse.

 

Kapilari horoidnih spletova ponašaju se kao selektivno propustljive membrane što znači da neke materije ne prelze iz krvi u likvor.(Npr. Lekovi)

 

Najvažnija fukcija likvora je zaštitna. Štiti naš mozak I ima važne fukcije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

.LINFOCITI

 

Linfociti se dele u dve grupe:

  1. T-limfocite
  2. B-limfocite

T-limfociti se razvijaju u timusu, a B-limfociti su dobile ime od Burse Fabrici koja postoji kod ptica, a ne I kod čoveka. Kod čoveka B-limfociti sazrevaju u koštnoj srži.

Razvoj podrazumeva stvaranje klonova T I B limfocita, posle stimulacije limfocita antigenom. Tada limfocit počinje da se deli stvarajući veliki broj – grupu  (klon) limfocita koji imaju isti receptor, što znači da reaguje sa istim antigenom (specifičnost).

Prepoznavanje sopstvenih ćelija:HLA kompleks

Na površini svih ćelija pa i linfocita nalaze se molekuli koji su za njih karakteristični, odnosno njihovo prisustvo obeležv ćeliju-markeri. Oni se označavaju sa CD (I broj).Ovi markeri sup o funkciji receptori za produkte gena histokompatibilnog kompleksa.

Glavni histokompatibilni kompleks – čini grupu gena koji se nalaze na kratkoom kraku 6-og hromozoma. Njihovi produkti su integralni membranski glikoproteini koji se nalaze kod različitih ćelija.

T-limfociti imaju na površini samo jednu vrstu markera I to ili CD-4 ili CD-8, pa se dele na CD4 I CD8 pozitivne limfocite – (CD4 I CD8)

T-limfociti prepoznaju svoje antigene isključivo ako sui m prezentovani preko produkata histokompatibilnog kompleksa što im omogućava – sposobnost razlikovanja sopstvenih antigena od tuđih. Raniji naziv je HLA (humani leukocit antigen).

T-limfociti prepoznaaju svoje antigene ako sui m prezentovani od strane antigen prezentirajućih ćelija(monocita)

Zavisno od markera na membrane, T-limfociti imaju različitu ulogu

CD4 limfociti vrše simulaciju drugih elemenata imunog sistema, tj. Pomažu im: HELPER-i. Oni luče cytokine koji vrše aktivaciju drugih ćelija.

CD8 limfociti vrše destrukciju ćelija koje su ih aktivisale  – citotoksični limfociti – KILER

 

 

 

 

 

HEMATOLOŠKA ODBRANA

 

 

 

Slobodni radikali – Slobodni radikali štetni su produkti koji spontano nastaju u telu, odnosno u ćelijama, usled negativnih delovanja iz okoline, aerozagađenja ili nezdrave ishrane, i zbog svega toga odgovorni su za nastanak mnogih bolesti.

Svaka ćelija sastoji se iz molekula, a oni iz atoma koji su povezani hemijskim vezama. Ako pod određenim okolnostima dođe do pucanja te veze, dolazi do stvaranja slobodnih radikala. Sa druge strane, antioksidansi, kojih najviše ima u svežem voću i povrću, imaju svojstvo da neutrališu štetno dejstvo slobodnih radikala, omogućavaju duži i kvalitetniji život i sprečavaju starenje.
O tome šta su zapravo slobodni radikali i koliko su štetni za organizam govori dr Ivica Jeremić iz Institua za reumatologiju.
– Slobodni radikali su molekuli koji imaju jedan ili više nesparenih elektrona, u stanju su da oduzmu elektrone drugim molekulima i da na taj način menjaju njihovu strukturu i hemijske osobine. Biološki važni molekuli, poput proteina, nukleinskih kiselina i masti pod uticajem slobodnih radikala pretrpe oštećenje, gube svoju funkciju i nepovoljno utiču na biohemijske procese u organizmu

 

 

 

Nastanak slobodnih radikala – Spontano se stvaraju u organizmu, pri čemu najveći deo nastaje tokom procesa proizvodnje energije, odnosno ćelijskog disanja koje je neophodno za opstanak života. U našim ćelijama postoje minijaturne energetske stanice mitohondrije, neophodne za produkciju energije, i u njima dolazi do sagorevanja različitih supstrata u prisustvu kiseonika. U tom procesu normalno se dešava i nepotpuna redukcija kiseonika, što i pravi slobodne kiseonične radikale. Zapravo, jedan do pet odsto udahnutog kiseonika pretvara se u slobodne radikale. Oni nastaju i aktivnošću enzima koji vrše detoksikaciju toksičnih materija i lekova u jetri, ali i kao odgovor na infektivne agense, kada ćelije imuno sistema uz njihovu pomoć ubijaju mikroorganizme i štite organizam.

 

 

 

 

Odbrana orgnizma od slobodnih radikala

– Za to se potrudila evolucija, stvarajući antioksidanse za zaštitu od slobodnih radikala. Antioksidanse uglavnom čine enzimi koji sprečavaju aktivnost slobodnih radikala, raznih proteina koji vezuju slobodne jone metala koji mogu da povećaju produkciju slobodnih radikala, kao i raznih drugih molekula. No, osim slobodnih radikala koji normalno nastaju u organizmu, postoje i agensi iz spoljašnje sredine sa istovetnim dejstvom. Jonizujuće zračenje, preterano izlaganje suncu, pušenje, izloženost različitim toksinima… samo su neki od činilaca koji mogu da doprinesu povećanoj produkciji slobodnih radikala. U organizmu, zapravo, postoji stalna borba između slobodnih radikala i antioksidanasa. Danas postoje naučni dokazi da su slobodni radikali povezani sa više od 150 bolesti. Svako oštećenje tkiva vodi do povećane produkcije slobodnih radikala, ali nije uvek jasno da li je pre bolesti postojala povećana količina slobodnih radikala koji su izazvali patološki proces, ili je sama bolest oštetila tkivo i uzrokovala njihov nastanak. No, bez obzira na način nastanka, slobodni radikali učestvuju u daljem toku oštećenja tkiva i doprinose održavanju patološkog procesa. Slobodne radikale, odnosno oksidativni stres, stručnjaci povezuju sa kardiovaskularnim bolestima, dijabetesom, raznim vrstama karcinoma, starenjem, Alchajmerovom i Parkinsonovom bolešću, ali taj spisak, nažalost, nije konačan i stalno se dopunjuje.

 

 

Bolesti za koje su slobodni radikali odgovorni – Smatra se da aterosklerozu započinju i održavaju upravo slobodni radikali. Ovo je posebno važno imajući na umu da su srčani i moždani udar, kao posledice ateroskleroze, danas najvažniji uzrok umiranja u visoko i srednje razvijenim zemljama. Slobodni radikali su takođe u stanju da direktno oštete genetski materijal, odnosno DNK molekule, što može da dovede do nastanka različitih mutacija odgovornih za mutagenezu i kancerogenezu. Dokazano je da je pojava metastaza nekih tumora povezana sa povećanom produkcijom slobodnih radikala. Međutim, primena antioksidanasa, kao dodatne terapije u lečenju obolelih od raka, ne može da se preporuči jer nema dokaza o njihovoj delotvornosti

 

 

ZAKLJUČAK

 

Naš mozak je vrlodobro odbranjen . Kada nas virusi I bakterije napadnu da nema hematoencefalne barijere mozak bi se razboleo

 

Literatura:

. Interlandi, Jeneen (2013)

. Knjiga “Anatomija I fiziologija čoveka” Visoka Zdravstvena škola strukovnih studija

.

 

POSTANI I TI KOZMETICAR-ESTETICAR

OVDE

vise informacija na telefon

POZOVI

HEMATOENCEFALNA BARIJERA